Uh, evo jednog filma o kojem ću se raspisati i bez obzira što sve napisao o njemu, jer se to često iz mojih škrabarija ne može raspoznati, film zaslužuje čistu peticu.
Priča je vjerujem već svima poznata, ali vrijedi je ponoviti i to mi se baš sviđa napraviti tekstom kojim započinje sam film: Procjenjuje se da u 5 dijelova New Yorka živi oko 8 milijuna ljudi, a 12 milijuna u centru. Postoji skoro 10 milijuna telefonskih linija i preko 50 telefonskih službi. 3 milijuna Njujorčana koristi mobilne telefone. Nekad je pričanje sa samim sobom bio znak ludila, a sada je to znak statusa. Brzo biranje broja zamijenilo je ubacivanje novčića. Usprkos povećanom korištenju mobilnih telefona procjenjuje se da 4,5 milijuna stanovnika i 2 milijuna posjetitelja i dalje redovito koriste telefonske govornice. Ova je telefonska govornica na kutu 53 i 8 ulice ... možda zadnji trag privatnosti na Zapadnom Manhattanu. To je posljednja govornica te vrste koja ja i dalje ispravna. U njoj se obavi do 300 poziva dnevno. Ova lokacija je bila meta vandala 41 puta u zadnjih 6 mjeseci. Verizon je planirao njeno rušenje i zamjenu sa kioskom, sutradan u 8 ujutro. 
I baš u toj telefonskoj govornici svakodnevno obavlja razgovore Stu Shepard (Colin Farrell). On  je šatro PR u New Yorku čiji se i posao i život svode na gomilu laži kojima vara sve oko sebe. Arogantan, drzak, nemoralan, samodopadljiv, neetičan, sebičan, ali ipak medijski mag, koji svima uspijeva prodati priče koje oni niti ne žele, doduše lažima i spletkama, ali ipak uspijeva, a sve to zamotano u uglednu vanjštinu ispod koje se krije dečko iz Bronxa. Stu ima mobitel. Ima on i više mobitela, ali govornicu koristi jer mu supruga (Radha Mitchell) provjerava brojeve birane s mobitela. Zbog toga je prisiljen zvati iz govornice, a iz nje zove samo svoju šatro klijenticu, naivnu buduću glumicu Pam (Katie Holmes – onaj curetak iz Dawson's Creeka), koju ovaj, do sada bezuspješno, pokušava odvesti u krevet. Nakon obavljenog razgovora telefon u govornici zazvoni i što god da je to što čovjeka tjera da digne slušalicu u takvim trenucima, ovaj put je natjeralo i Stua. Dalje, nije bilo povratka, jer s druge strane žice je poremećeni, ali inteligentni ubojica (Kiefer Sutherland) koji na snajperskom nišanu drži Stua i glasom od kojeg se ledi krv u žilama, mu naređuje da ne prekida vezu, a ako to učini okidač će biti povučen. Uskoro svoju nadmoć pokazuje ubijajući makroa, koji je u priču upao na tragično glup način. U trenu je ulica prepravljena policijom, čiju akciju predvodi kapetan Ramey (uvijek izvrsni Forest Whitaker). To vam je dosta, a vjerojatno sve to znate, ali ukoliko niste gledali film ni ne slutite koliko će vas radnja prikovati uz ekrane i koliko će vam "proraditi" adrenalin.
Dugo sam čekao ovaj film, od prvog puta kada sam vidio "foršpan" za njega i mislio si kako je to negdje dobar film. Neobično je to što gotovo uvijek, u 99 % slučajeva, silno iščekivanje učini iščekivani film lošim, odnosno on je dobar, ali ne onoliko koliko ste očekivali. Ovaj je vjerovali ili ne čak i mnogo bolji nego što sam očekivao.
Nije mi uopće zasmetala kao nekima ta silna pompa oko same ideje, pozivanje na Hitchcocka i sve te priče:"Dvadeset godina sam smišljao kako napraviti film čija bi se kompletna radnja odvijala u telefonskoj govornici". Dakako, riječi su to scenariste ovoga filma Larry Cohena, čovjeka o kojem svi znamo ponešto, a u principu redatelja B filmova, koji u zadnjih nekoliko godina sve više svoj rad svodi na pisanje scenarija koje potom uvaljuje za dobre novce i po kojima se snimaju tzv. A filmovi. Nije me zasmetala ni pompozna, glupa najava koja kaže kako jedan telefonski poziv može promijeniti život i tako dalje … Kako god bilo ne vidim ništa loše u tome što je Larry napisao scenarij u tjedan dana, i to gotovo savršen scenarij, potom ga "tuhno" Foxu za neku masnu lovu, a režiju potom preuzeo čovjek-štampač hitova, Joel Schumacher. Tek sada zapravo vidim koliko je to ubitačno uspješna kombinacija. Dosta pažnje privukao je i izbor glavnog glumca, budući je uloga vrlo zahtjeva, jer na sebe mora preuzeti većinu radnje. Navodno su se za ulogu radi prestiža i glumačkog izazova borila redom slavna imena, Brad Pitt, Will Smith, pa čak i postariji gospodin Tom Cruise. Ipak ulogu je dobio Irac Colin Farrell, upečatljivo novo lice Hollywooda, do sada nam poznato po The Recruit i Daredevil (redom filmovi koje trenutno imam uz sebe, pa možda Lupež ljubitelj filma za koji dan ponešto sazna i o njima), ali kako je Farrell nadobudno krenuo i koliko je tražen, uskoro će biti znan po mnogo toga. Možda je za taj izbor ključna prijašnja suradnja Schumachera i Farrella u vijetnamskoj priči nazvanoj Tigerland. Zanimljivost je i činjenica da se film samo jedan dan snimao na Manhattanu, dok je ostatak snimljen u Los Angelesu, što je prikriveno vještom fotografijom, a što nema teorije da primijetite u filmu. Gledanost filmu je podigao i slučaj washingtonskog snajperiste, zbog kojeg je premijera filma odgođena za travanj, što je u Hrvata zapravo lipanj. 
 Koliko god priča zvučala oslobođena svih zapleta (što se to može događati u jednoj govornici, pogotovo kada još policija dođe?), razvoj i tijek filma su itekako nepredvidivi, sve do samog kraja, do odjavne špice, a sve je to popraćeno izvrsnom glazbom koja kod gledatelja pojačava dojam i povremeno stvara dodatnu napetost. Priča se neprestano obogaćuje usputnim likovima, prostitutkama, policajcima, Stuovom suprugom i njegovom "klijenticom". Sve skupa dovoljno da se ne javljate na mobitel sve dok film ne završi, a završava vrlo brzo, kako zbog toga što vam gledajući Phone Booth vrijeme leti, tako i zbog toga što traje vrlo kratko – 76 minuta, od čega, naravno, na odjavnu špicu otpada najmanje pet minuta. Kako je većina filma puki razgovor, mišljenja sam da je taj "psihološki" dio morao biti razrađeniji, iako su naivni pokušaji nadmudrivanja Stua s čovjekom koji ga drži na nišanu i čeka njegovu prvu pogrešku kako bi mu skucao metak u čelu, iznimno realni, budući da su to situacije u kojime se normalan čovjek nikako ne može snaći. Nepoznata osoba s druge strane linije prisiljava Stua da shvati kako su stvari kojima on pridaje veliku važnost zapravo nebitne, te ga tjera da razmisli i mnogo dublje, o smislu svog života, koji uskoro može biti okončan. Tu više ne pale Stuove sitne laži i prevare, jer kako rekosmo s druge strane žice je vrlo inteligentan čovjek. Dakle, bilo je tu materijala za malo kompleksnije psihološke igrice.
Da ne dužim ja više, elem
-film odličan
-film pet