Najgore je pisati o nečemu što ima neku osobnu vrijednost, o nečemu što se može okarakterizirati vrlo dragim i što smatraš dijelom svoga života, a upravo takva je trenutna situacija. Jer nije glazba s početka osamdesetih bila dijelom života samo onih rođenih šezdesetih, već i dobrim dijelom generacija rođenih sedamdesetih. Stoga će ovo biti jedan loš pokušaj ...

Iako snimljen i montiran još u ljeto prošle godine "Sretno dijete" izgleda s distribucijom nikako nije imao sreće ili je možda takva bila taktika. Nakon projekcije filma u sklopu Pulskog festivala i na Motovunu, film svoju zagrebačku premijeru dočekuje tek pola godine kasnije. Kritika mu piše hvalospjeve na sva zvona, a za jedan hrvatski film i još k tome dokumentarističkog karaktera prikazuje se u zavidnom broju zagrebačkih kinodvorana. Začudo i u ovim "najultramodernijim". U praznim ili punim kinodvoranama, to ne bih znao, ali ova u kojoj sam ja bio, bila je potpuno, stravično prazna. No, to je ipak bila projekcija za novinare, znate one tipove koje to ne zanima pa će kasnije od nekog kolege iz konkurentskog medija (jer svi su oni raja) uzeti bilješke i o filmu pisati sve ono što ćete kasnije čitati po raznoraznim novinama. Tako te stvari idu.

A šta da vam ja kažem osim da je Igor Mirković napravio vrlo dobar film, onako subjektivan, odnosno, bolje rečeno, trudio se biti što subjektivnijim, jer iako sebe stavlja u "glavnu rolu" Igor u cijeloj priči nije igrao nikakvu ulogu, pa čak ni onu promatrača, jer teško je vjerovati da je sve to toliko zanimalo, tada, mlađeg maloljetnika I.M. Ma, lažem, jeste, igrao je, kako nije igrao. Pa bio je živ, živio je u tom vremenu, a već to je sasvim dovoljno. Tim zgodnim manevrom uspio se unaprijed obraniti od optužbi da nije rekao ovo, ili ono, ili i ovo i ono. Tako mu recimo sada ja uopće ne mogu zamjeriti što nije porazgovarao s Kojom, jedinim živućim članom Šarla Akrobate. Nema Koje, nema veze, zato je tu hrpa nekih starih i zaboravljenih lica: Gile, Divljan, Šaper, Piko, Jura (tko nije vidio kako Stublić izgleda zadnjih par godina trebao bi samo zbog toga otići u kino, a i Gileta bi se isplatilo vidjeti), ali i onih starih-novih lica koje još uvijek ulovimo na TV-u (Leiner, Bogović, Max, Rundek, Houra). Primjećujete da među svim ovim akterima novog vala nema Branimira Štulića kojeg neki (ne)opravdano nazivaju mozgom cijelog pokreta. Branimir je čudna biljka, to svi znamo, a znao je to i Igor kada je autom krenuo za nizozemski Utrecht gdje se Brane (čini mi se da su ga u mladosti zvali Ćupko, onda dok još nije imao kasetofon doma pa je sve stvari "držao" u glavi) ima već više od nekoliko, preselio. Morao je Igor unaprijed znati da mu je uzaludan taj put, jer, normalno Branimir nije htio razgovarati s njim (nije to do Igora, do Brane je) te je supruzi rekao da malo slagucne za njega. Izgovor je bio iznenadni jednotjedni put. Ma ne dozvoljava Štulić da ga se vidi, misli da će tako ostati Bog!

Postoji još jedna super stvar koju je Igor napravio, a ta je što ovdje nije riječ o nikakvoj odi novom valu, tipa "to je bilo najbolje, ovo sve poslije ne vrijedi ni pišljivog boba", ili "slušajte sad klinci šta je pravi zvuk i šta je prava poruka", jer takvo nešto i nije moguće. Novi val je davno završena priča, koje se svi mi sve manje i manje prisjećamo, a u našim zvučnicima sve rjeđe su čuju Azra, Orgazam ili Idoli. Takvo je stanje. Pregazilo vrijeme. Današnjim klincima cijeli novi val može biti samo smiješan, kako glazbom tako i tekstovima. S tim se susrećem već godinama i više se ne trudim dokazati suprotno, argumenti mi zvuče sve izlizanije, jednostavno me ne razumiju. Njima je sve to skupa nezamislivo, a vjerojatno je tim istim klincima smiješno to što gotovo ništa u hrvatskoj metropoli nije radilo poslije ponoći, te to što paste za zube ponekad mjesecima nije bilo na ispražnjenim policama lokalnog dućana, a kilometrima su se osukavali redovi na benzinskim pumpama na kojima goriva niti nema. Noćni tramvaji i busevi bili su tek futuristička zamisao osuđena na nefunkcioniranje, pa je tako, recimo, Jura, za kojeg svi znamo da je iz Sesvetskog Kraljevca noći provodio lutajući po gradu. Danas klinci izlaze u ponoć, ne znaju hoće li trobojnu ili dvobojnu multiučinkovitu pastu za zube, benzina ima u svako doba na svakom koraku i red se osuče jedino kada je smjena, a noćni tramvaji i busevi im ne trebaju, jer ako već nemaju auto onda ih roditelji dočekaju ispred nekog kluba u gluho doba jutra. Hm, pa možda je ovo tim klincima dobra prilika da vide i nauče nešto novo. S druge strane za starije generacije ovo je napokon prilika da se ponose svojim godinama.

Što se dulje filmska vrpca vrti i slika uzurpirava platno, to "Sretno dijete" gledatelja ispunjava sve većim dozama sentimentalnosti, pa stoga na kraju filma bez problema možete izjaviti kako ste dirnuti ('ko diro? da mu glavu razbijem). Posebna priča je bogatstvo arhivskog materijala, koji nije sav vezan uz glazbu, već uz tadašnji život i tadašnju političku situaciju, za koju se ni u bunilu ne može reći kako je sjajna i koju dobrim dijelom gledamo kroz praksu tadašnjeg Poleta. Sve to utjecalo je da to ne bude samo priča o glazbi, nego i o samom životu jednog vremena, o filozofiji jednog buntovništva, zadnjeg takvog pokušaja neke generacije s ovih prostora.

Na nekim stvarima se trebalo mnogo toga raditi, jer kvaliteta arhivskih snimaka nije uvijek bila u najboljem stanju, a negdje se pristupilo "farbanju" ili montiranju, primjerice u sceni kada se u kadru neke trgovine bijelom tehnikom vide televizori u koje se kvalitetno treba ubaciti slika. Takve stvari gledatelj niti ne primjećuje, stoga treba istaknuti pohvale kompjuterskoj "sekciji" koju gotovo nitko ni ne spominje.

Atmosferu posebno dižu zvuci velikih hitova, pri čemu treba istaknuti poman i mudar odabir pjesama kako bi se uspjelo balansirati između iskomercijaliziranih hitova i totalnog "undergrounda", jer nije dobro niti jedno, niti drugo, odnosno bolje rečeno dobro je i jedno i drugo, ali ... Svatko od nas bi ipak stavio neke druge stvari.

Dakle, da ponovim, Sretno dijete je odličan, opuštajući uradak u kojem će samo oni "ljuti" perfekcionisti obratiti pažnju na njegove mane, zapostavivši hrpu odličnih stvari koje jednim toplim, ali i duhovitim pristupom bude melankoliju duboko zakopanu u današnjim ljudima. I što još reći za kraj, osim da bi bila velika šteta da ne potrošite 25 kuna na kino, jer ipak grijeh je ovakvom ostvarenju na taj način ne iskazati poštovanje na velikom trudu i umijeću. Eh, sad mi je žao što sam napisao sve ovo, ovako nemaštovito, a dalo se to fino …