Nakon filmskog desetljeća obilježenog ironijom (što naravno možemo zahvaliti Tarantinu i brojnim mu klonovima) došlo je vrijeme za promjenu trenda, a sudeći po zadnjem Soderberghovom uratku, ironiju možda uskoro zamijeni povratak egzistencijalizma na filmska platna. No, u takav razvoj stvari ipak duboko sumnjam, jer egzistencijalističke teme teško da mogu privući veće mase ljudi u kina.
Da je tome tako dokaz je i to što je Soderberghov Solaris zaobišao hrvatske kino dvorane i sletio direktno na police videoteka.
Dakle, kao što vidimo, više čak ni markantna pojava Georgea Clooneya nije dostatna za kino distribuciju filma. (Sva sreća što davne 1968. godine nisu postojale stvarčice poput video-rekordera ili DVD uređaja jer bi, po svemu sudeći, filmofili i Kubrickovu Odiseju u svemiru bili primorani gledati isključivo u svojim dnevnim boravcima).
A  SF na TV ekranu je kao burek bez jogurta, zar ne?

Što je tu je, dosta lamentacije, ajmo mi polako na filmić o kojemu je riječ.

Soderberghov Solaris ustvari je remake istoimenog SF filma iz 1972., a kojeg je u izvorniku snimio slavni ruski režiser Andrei Tarkovski. Oni koji su taj original, za razliku od mene, imali prilike pogledati, kažu da predstavlja nezaboravno filmsko iskustvo, koje se nimalo ne izdvaja od ostatka opusa Tarkovskog, inače poznatog po hermetičnim filmskim uracima koji od gledatelja iziskuju iznimno strpljenje i koncentraciju.

Radnja Solarisa odigrava se u nedefiniranoj budućnosti. Kelvin (George Clooney) po profesiji je psihijatar. Na svemirskoj stanici koja se nalazi u orbiti planete Solaris, dvoje astronauta izvršilo je samoubojstvo, i Kelvin biva poslan da to istraži te pomogne ostatku posade. Nakon prospavanih par sati u svemirskoj stanici Kelvin se budi i u svom krevetu zatječe svoju suprugu Rheyu (Natascha McElhone). Ona je, inače, već par godina mrtva. Ispostavlja se da planeta Solaris svojim zračenjem postiže da se mrtvi ljudi ponovo materijaliziraju na temelju sjećanja bliskih im osoba...

Film je vrlo polaganog ritma, i iako smješten u atraktivan prostor svemirske letjelice, nema nikakve izvanjske akcije, doli one unutar samih likova. Radi se o introspektivnoj psihološkoj drami, koja tematizira ljudski identitet i pokušava razjasniti na koji način svi mi pojedinačno doživljavamo sebi bliske osobe i druge ljude.

Kelvin je svjestan da je njegova supruga već dulje vrijeme mrtva i da ovo utjelovljenje ne može biti prava ona. On shvaća da je riječ o vizualizaciji njegovih sjećanja na nju; ona je upravo onakva kakvu ju je on zapamtio. Također i sve ono što ona zna ili pamti iz njihova zajedničkog života sastoji se ustvari od njegovih sjećanja na njihova zajednička iskustva. Ona je zapravo sastavljena od njegovih znanja o njoj, koja su sada nanovo materijalizirana i utjelovljena.

A nije li upravo tako i u pravom životu? Zar ne doživljavamo mi sve ljude kojima smo okruženi upravo i isključivo na temelju onoga što o njima znamo (ustvari, puno bi točnije bilo – mislimo da znamo)? Jer, mi nikada ne možemo reći da stvarno “poznajemo” nekoga, svaki čovjek za nas predstavlja samo skup naših dojmova i razmišljanja o njemu. Ti si za mene ono što ja znam o tebi, i bez obzira koliko je moje doživljavanje tebe kao osobe daleko od stvarnog i pravog "tebe" – ti si za mene ono što ja mislim da ti jesi.

Samim time i empatiju kao takvu film Solaris stavlja pod veliki upitnik – jer, kad mi suosjećamo s nekim i mislimo da znamo kako se taj netko u određenoj situaciji osjeća, ne radi li se u tom slučaju ustvari o tome da mi zamišljamo kako bi se mi sami osobno u istoj toj situaciji osjećali, i zatim te svoje pretpostavljene osjećaje projiciramo na tog njega (ili nju)?
Tako Kelvinova “oživljena” supruga, točnije ponovna materijalizacija njegove preminule žene, ni u čemu nije drukčija od npr. književnog lika kojeg prilikom čitanja mentalno vizualiziramo.
Kao što, na neki način, i svi mi sami ustvari nismo ništa više doli tuđe mentalne projekcije.

Solaris bi se isto tako moglo promatrati i iz religijskog konteksta i aspekta post mortem života, kao što bi se na njegovom primjeru mogao analizirati i odnos privida i stvarnosti, ali i odnosa umjetnika i njegova djela.
To sve, naravno, vodi zaključku da je Soderbergh uspješno postigao višeznačnost i slojevitost svoga djela, izbjegavši pritom da Solaris na koncu pretvori u nekakvu Alien inačicu, za što je u filmu itekako bilo prilike (a tome se neki drugi filmaši na njegovom mjestu, a u cilju privlačenja publike, sigurno ne bi oduprijeli).

U svakom slučaju, radi se o filmu koji budi niz pitanja i potiče na razmišljanje, ali svojom vizualnom atraktivnošću i hipnotičkom glazbom, ipak gledatelja stimulira i osjetilno.
A tko ipak nije raspoložen da razbija glavu Soderberghovom metafizikom, može uživati u tužnoj ljubavnoj priči između dvoje ljudi kojima je dana mogućnost da se, barem nakratko – ponovo vole.
I to, zamislite, u svemiru, među zvijezdama...