Većina poznavatelja filmske umjetnosti se slaže da je genijalni redatelj David Fincher tijekom proteklog  desetljeća izrastao u najzanimljivijeg novog autora u suvremenom Hollywoodu. Rijetko se koji suvremeni redatelj može pohvaliti s tako snažnim ugrađenim autorskim pečatom u filmovima unutar mainstream produkcije.
Fincher je debitirao trećim nastavkom komercijalno uspješnog naučno fantastičnog serijala Alien, preuzimajući nimalo lako nasljeđe od velikana Ridleya Scotta i Jamesa Camerona. Komercijalni uspjeh nije baš ispunio  očekivanja svojih producenata, iako se radilo o upečatljivom prilogu jednom od najuzbudljivijih filmskih serijala. Već tada je bilo jasno kako je Fincher nadareni redatelj koji veliku pažnju posvećuje vizualnom identitetu filma, pri tome ne zaboravljajući na ostale filmske elemente poput fabule, likova i odnosa. Njegovi dosadašnji filmovi definitivno spadaju među vizualno najuzbudljivije naslove protekloga desetljeća, a pri tome je jasno kako Fincherove ambicije sežu dalje od pukog vizualnog uprizorenja pojedinih scena. Naime, Hollywood je prepun redatelja koji su ponikli iz miljea MTV-a i glazbenih spotova (Dominic Senna, Antoine Fuqua), pa činjenica da su Fincherovi filmovi vizualno impresivni ne bi bila ništa posebno da se on ne trudi ozbiljnije obraditi teme svojih filmova. A upravo to ga čini uspješnijim od brojnih sličnih autora čiji su filmovi vizualno zanimljivi ali, nažalost, potpuno površni i neambiciozni  u svim ostalim elementima.
Soba panike je peti Fincherov uradak i baš se ona najmanje čini Fincherovskim filmom jer je riječ o relativno klasičnom trileru kojim se redatelj najviše približio mainstream struji. No, iako je Soba panike "najnormalniji" film Fincherove karijere svejedno je riječ o filmu koji obiluje s dosta Fincherovskih elemenata vješto uklopljenih u srednjostrujaški projekt. No, kod redatelja čija je filmografija ispunjena brojnim remek-djelima (Alien 3,Sedam, Igra, Klub boraca) to još uvijek ne znači kako se radi o lošem filmu.  Dakle, Soba panike nešto je lošija od njegovih ostalih filmova, ali još uvijek je riječ o uspjelom filmu.
U filmu pratimo junakinju koja nakon bolnog razvoda od nevjernog muža, sa maloljetnom kćerkom useljava u raskošan stambeni apartman u New Yorku. Bivši vlasnik stana bio je ekscentrični bogataš koji je u stanu sagradio posebnu sobu nazvanu "soba panike", za slučaj neugodnih opasnih situacija. Riječ je o super zaštićenoj sobi u koju je nemoguće ući izvana i kada se jednom u nju zatvorite, sigurni ste od svega što se vani dešava. Za vrijeme njihove prve noći koju same provode u stanu, trojica kriminalaca upadaju u stan želeći naći milijune dolara koje je, navodno, ekscentrični tajkun sakrio negdje u stanu. Nakon njihova upada u stan uključuje se alarm i njih dvije se u strahu skrivaju u "sobu panike", a da stvar bude gora novac koji traže kriminalci je skriven baš u toj sobi.
Već na prvi pogled je jasno kako je riječ o relativno zahtjevnoj formi trilera, jer se cijela fabula odvija unutar jednog stana, te sa svega par likova. Jasno da je prilično teško realizirati napet i dinamičan film u kojemu se pojavljuje svega nekoliko likova i to u skučenom zatvorenom prostoru, ali Fincher je uspio iz pisanog predloška izvući najviše što se moglo. Iako film ima svojih mana, pa su primjerice trojica negativaca prilično šablonski zamišljena, a priča na trenutke nepotrebno vrluda krivim smjerovima, svejedno je riječ o uzbudljivom filmu. Najviše zasluga za to ide upravo Fincheru koji je vrlo uspješan u građenju sugestivne atmosfere, te postizanju napetosti, a pri tome mu većim dijelom polazi za rukom održati dinamičan tempo filma. Vještom režijom, neobičnim kadrovima, te izvrsnim montažnim rješenjima Fincher sjajno gradi klaustrofobičnu atmosferu, te pregledno priča fabulu uspješno zaobilazeći pojedine scenarističke slabosti. Veliku pomoć je svakako imao u jednom od najboljih snimatelja današnjice Dariusu Khondjiu, pa je Soba panike doista impresivno snimljena. Sve pohvale zaslužuje i Jodie Foster u jednoj od svojih najboljih uloga u posljednje vrijeme što je također pridonijelo upečatljivosti filma.
Osobno, čini mi se kako je Soba panike korak na mjestu redatelja koji je svakim svojim novim filmom pomicao granice filmske umjetnosti, pa je samim time Soba panike njegov najlošiji film.