U svom dugometražnom igranom redateljskom prvijencu, turski glumac Erçan Kesal, najpoznatiji po svojim ulogama u filmovima Nurija Bilgea Çeylana, te suradnji na scenarijima za dva od njih, „Tri majmuna“ (2008.) i „Bilo jednom u Anadoliji“ (2011.), bavi se upravo jednim takvim političkim gubitnikom koji je prerano i bez odgovarajuće podrške izletio za kandidata jedne od centralnih istanbulskih općina. Studirajući njegov karakter, odnosno ponajprije odsustvo istog, Kesal proučava i mehanizme funkcioniranja politike, kako lokalne, tako i državne, a koji se mogu primijeniti ne samo na Tursku ili Balkan već i na one navodno uređene države.

Naslovni potencijalni kandidat je netko koga bi građani morali znati i prepoznati (otud i međunarodni engleski naslov ovog filma „You Know Him“). Doktor Kemal Guner je u svom primarnom poslu, medicini, očito dovoljno dobar da je napredovao do toga da otvori svoju privatnu kliniku, pa se daljnje političke ambicije nekako kulturološki podrazumijevaju. Cilj kampanje koju trenutačno vodi je da od neimenovanog šefa (Midyat) i rukovodstva, također neimenovane, vladajuće stranke (nemojmo se zavaravati, višestranačje je u Turskoj samo fasada, kao i u dobrom dijelu Balkana i „Nove Europe“ uostalom) dobije suglasnost i podršku za kandidaturu na mjesto načelnika općine Beyoglu, ali je problem taj da Guner ne posjeduje nikakve kvalitete ili „kvalitete“ potrebne za političku djelatnost. On je škrt i osoran, iživljava se na slabijima, a ulizuje se jačima, pritom čak nije ni dobro uvezan ni prepoznatljiv. 

Kroz film ga pratimo tokom jednog dana te kampanje, i to onog u kojem sve poslovično polazi po zlu, u kojem se njegov san o političkoj slavi topi, a trenutak suočavanja s istinom koju mi kao gledaoci znamo i shvaćamo još od prvih kadrova za Gunera postaje sve bliži. Guner, međutim, nije nikakav ridikul ili dementni luđak da svoju poziciju političkog autsajdera ne bi shvaćao, ali on naprosto bira da takvo što ne vidi. Jasno je da je cijela njegova kampanja zasnovana na laži i da je cijela lažna kao i njen vizualni identitet „pokupljen“ od kampanje francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Jasno mu je da ga oni koji ga podržavaju to čine iz interesa, građani kako bi dobili bonove za liječnički pregled, lokalni političari i viđeniji ljudi za neke opipljivije medicinske usluge, kao što mu je također jasno da ga u stranci nemaju niti „na radaru“ čim ga hrane floskulama da „tko drži Beyoglu, drži Istanbul, a tko drži Istanbul drži cijelu zemlju“.

Pitanje je samo koliko poniženja on mora podnijeti da bi ono što shvaća na koncu i prihvatio. Je li dovoljno to što glavešina nije u stanju čak niti zapamtiti njegovu profesiju (uporno misli da je Guner arhitekt)? Je li dovoljno to što je on taj koji mora izaći iz lifta da bi se napravilo mjesta za bolje pozicionirane partijske drugove. Hoće li do toga doći sa spoznajom da stranačko rukovodstvo kasni na njegovu večeru zato što se zadržalo na proslavi obrezivanja sina njegovog konkurenta? Mora li baš prečuti razgovor u kojem ga odbacuju kao neozbiljnog? I na koncu, je li zaista jedan suteren koji istovremeno funkcionira i kao ilegalna tvornica u kojoj migranti šivaju zastave svih država svijeta i kao ilegalna kavana, mjesto na kojem se putem rodbinskih veza i klijentelističkih poznanstava kroji sva politika zemlje?

Nama je s pozicije gledatelja savršeno jasno što gledamo i to ne samo zbog toga što smo se takvih političara u pokušaju nagledali u našim općinama i gradovima i Kesal to dobro zna. Zato nam i ključ za „film“ daje odmah na početku, u sceni u kojoj dr. Guner sanja da odlazi na političku audiciju s dvije flaše viskija u ruci, a koja je jednako teatralna koliko i košmarna. Gledamo, dakle, političku farsu koja od početne euforije polako postaje košmar za njenog protagonistu. 

Sastavne dijelove te farse, od prljave naravi same politike, pa sve do mehanike dana u kojem sve odlazi dovraga, nije teško prepoznati jer oni sami po sebi čak i nisu toliko novi. Za pohvalu je, međutim, minucioznost s kojom Kesal to sve drži pod kontrolom. Naravno, njegova gluma je širokopotezna, što tipu uloge i odgovara, a scenarij mu je zasnovan na klišejima. Kesal zato blista u onome s čime zapravo ima najmanje iskustva, u režiji oslanjajući se na vrlo fluidnu kameru iz ruke, duže kadrove i promišljene montažne rezove, pritom pazeći točno što će ta kamera snimiti. U svijetu doktora Gunera, kako unutarnjem, tako i onom koji ga okružuje, nema ničeg lijepog, nema gradskih znamenitosti, prirode ili glamura, već samo generičkih kavana, ispražnjenih prostora za proslavu, podruma, suterena, gužvi u prometu i nabijenih klinika koje si tepaju da su bolnice. Postoji li u tom svijetu neki razlog, osim sujete, da bi se bavilo politikom? I onaj koji „pobijedi“ mučit će se dok na kraju ne izgubi. Kako li je tek nekomu tko izgubi na početku?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube