REDATELJ: MIKE NEWELL
Osmjeh Mona Lise (Mona Lisa smile)
ocjena:
|
godina: 2003.
| trajanje: 112 min
|
godina: 2003.
| trajanje: 112 min
uloge: Julia Roberts, Julia Stiles, Kirsten Dunst, Marcia Gay Harden
žanr: drama
produkcija: Columbia pictures
scenario: Lawrence Konner, Mark Rosenthal
redatelj: Mike Newell
Mike Newell britanski je režiser koji je nakon ogromnog uspjeha svoje izvrsne komedije Tri vjenčanja i sprovod sreću uspješno potražio “preko bare” i njegovo ime na plakatu filma dosad je bilo garancija da vrijeme u kino dvorani neće biti uludo utrošeno. Za potvrdu te tvrdnje dovoljno je nabrojati npr. fenomenalnu niskobudžetnu dramicu i meni jedan od najdražih filmova devedesetih – Enchanted April, izvrstan gangsteraj Donnie Brasco sa vrlo raspoloženim Pacino-Depp dvojcem u glavnim ulogama ili pak dojmljivu mračnu metafizičku dramu Into the west u kojoj je briljirao Gabriel Byrne. Sve spomenute filmove prije svega je krasila suptilna psihologizacija likova, što se u Newelovom recentnom uratku Mona Lisa smile, nažalost, ispostavlja prilično labavom stavkom. A "propuh" u scenariju ukupan dojam dodatno potkopava.
Radnja filma vrti se oko profesorice umjetnosti (Julia Roberts) koja iz liberalne Kalifornije dolazi na pečalbu na koledž Wellsley, poznatu elitnu obrazovnu instituciju koju pohađaju mlade pripadnice visoke američke
klase. Te je mlade žene u to vrijeme (početak pedesetih godina prošlog stoljeća), iako sve odreda iznimno inteligentne i nadarene, nakon koledža čekala sudbina poslušnih i dobrih supruga i majki (pa je tako jedan od predmeta u školi i “kućanstvo i lijepo ponašanje”), dok su nastavak školovanja ili pak poslovna karijera teško dolazili u obzir. Odnosno, da skratimo, Wellsley je bio usmjeren obrazovanju supruga budućih lidera, a nikako ne budućih liderica. U takvo okruženje profesorska pridošlica iz Kalifornije pokušava unijeti promjene (prvenstveno u poimanju uloge žene u tadašnjem društvu) i razbiti ustaljene konzervativne konvencije i strogoću, ali nailazi na otpor, kako kod dijela đačkog tako i kod većine profesorskog kadra.
Međutim, nakon odgledanog filma zaključiti se samo može da je Newell u slučaju Mona Lisa smile “pao” žrtvom ustupaka srednjestrujaškom holivudskom filmu, u korpus kojega ovaj film svrstava već sam odabir Julie Roberts za glavnu rolu.
Na prvi pogled film gledatelja ugodno iznenađuje velikim brojem zanimljivih likova koji svi u filmu imaju podjednako važne uloge. Tako tu imamo jednu mladu "genijalku" (Julia Stiles) rastrganu između ispunjavanja očekivanja okoline (brak i djeca) i stremljenja ka nečem višem (studij prava), zatim ”kurvicu” dobra srca (Maggie Gylenhaal), te “ružno pače” (Ginnifer Goodwin) žedno ljubavi koje biva žrtvom “zloćke” (Kirsten Dunst) koja uslijed neza
dovoljstva vlastitim životom maltretira sve oko sebe. Nažalost, svi ti krajnje tipizirani likovi studentica (iako zaposjedaju dobar dio minutaže filma) na kraju ostaju tek skicama karaktera, odnosno postoje samo da bi zrcalili svu uskogrudnost tadašnjeg američkog visokog staleža i konzervativnost poslijeratnog vremena. Uz to, upravo lik profesorice utjelovljene u Juliji Roberts koji bi trebao biti noseći i glavni, ostaje sasvim nejasan i potpuno nedorečen.
Prijespomenuti ustupci holivudskom mainstreamu ponajbolje se otkrivaju u sasvim nepotrebnom i nemotiviranom ljubavnom podzapletu Robertsove sa promiskuitetnim profesorom talijanskog, što u scenariju postoji isključivo zato što kod filma čiji casting krasi i ime Julie Roberts publika i odlazi u kino očekujući ljubav i romantiku, a mainstream i postoji da bi publici udovoljio, zar ne? (A tako i blagajne napunio ...). Ta (suvišna) narativna linija dodatno maglom obavija profesoričin karakter jer je svima jasno da Robertsova kakva nam je do tada u
ovom filmu prikazana, ne bi “ni štapom dotakla” profesora za kojeg zna da “spava” sa studenticama. Uostalom, gledajući film ne možemo, a da se ne zapitamo kako koledž koji otpušta doktoricu jer studenticama prepisuje kontracepcijska sredstva, u profesorskim redovima uopće drži nastavnika, u “klinču” s kojim studentice istu tu kontracepciju zapravo i troše.
U filmu postoji još i lik profesorice “domaćinstva i lijepog ponašanja” (igra je fenomenalna Marcia Gay Harden) koja je jedini punokrvni i do kraja oslikan karakter (sredovječna usidjelica kojoj je vjerenik poginuo u ratu i otad se zakopala u svijet TV kvizova, goblena i čašice). To je lik u kojem se prepoznaju ostaci "prijeholivudskog" Mikea Newella, te samo možemo žaliti što on svoj film nije izgradio upravo oko lika te žene. A možda Newell na koncu ipak krene stopama Stephena Frearsa, pa nakon svakog holivudskog celuloida, zarađenu lovu utroši na jedan autorski film u britanskoj domaji.
Radnja filma vrti se oko profesorice umjetnosti (Julia Roberts) koja iz liberalne Kalifornije dolazi na pečalbu na koledž Wellsley, poznatu elitnu obrazovnu instituciju koju pohađaju mlade pripadnice visoke američke
klase. Te je mlade žene u to vrijeme (početak pedesetih godina prošlog stoljeća), iako sve odreda iznimno inteligentne i nadarene, nakon koledža čekala sudbina poslušnih i dobrih supruga i majki (pa je tako jedan od predmeta u školi i “kućanstvo i lijepo ponašanje”), dok su nastavak školovanja ili pak poslovna karijera teško dolazili u obzir. Odnosno, da skratimo, Wellsley je bio usmjeren obrazovanju supruga budućih lidera, a nikako ne budućih liderica. U takvo okruženje profesorska pridošlica iz Kalifornije pokušava unijeti promjene (prvenstveno u poimanju uloge žene u tadašnjem društvu) i razbiti ustaljene konzervativne konvencije i strogoću, ali nailazi na otpor, kako kod dijela đačkog tako i kod većine profesorskog kadra. Međutim, nakon odgledanog filma zaključiti se samo može da je Newell u slučaju Mona Lisa smile “pao” žrtvom ustupaka srednjestrujaškom holivudskom filmu, u korpus kojega ovaj film svrstava već sam odabir Julie Roberts za glavnu rolu.
Na prvi pogled film gledatelja ugodno iznenađuje velikim brojem zanimljivih likova koji svi u filmu imaju podjednako važne uloge. Tako tu imamo jednu mladu "genijalku" (Julia Stiles) rastrganu između ispunjavanja očekivanja okoline (brak i djeca) i stremljenja ka nečem višem (studij prava), zatim ”kurvicu” dobra srca (Maggie Gylenhaal), te “ružno pače” (Ginnifer Goodwin) žedno ljubavi koje biva žrtvom “zloćke” (Kirsten Dunst) koja uslijed neza
dovoljstva vlastitim životom maltretira sve oko sebe. Nažalost, svi ti krajnje tipizirani likovi studentica (iako zaposjedaju dobar dio minutaže filma) na kraju ostaju tek skicama karaktera, odnosno postoje samo da bi zrcalili svu uskogrudnost tadašnjeg američkog visokog staleža i konzervativnost poslijeratnog vremena. Uz to, upravo lik profesorice utjelovljene u Juliji Roberts koji bi trebao biti noseći i glavni, ostaje sasvim nejasan i potpuno nedorečen.Prijespomenuti ustupci holivudskom mainstreamu ponajbolje se otkrivaju u sasvim nepotrebnom i nemotiviranom ljubavnom podzapletu Robertsove sa promiskuitetnim profesorom talijanskog, što u scenariju postoji isključivo zato što kod filma čiji casting krasi i ime Julie Roberts publika i odlazi u kino očekujući ljubav i romantiku, a mainstream i postoji da bi publici udovoljio, zar ne? (A tako i blagajne napunio ...). Ta (suvišna) narativna linija dodatno maglom obavija profesoričin karakter jer je svima jasno da Robertsova kakva nam je do tada u
ovom filmu prikazana, ne bi “ni štapom dotakla” profesora za kojeg zna da “spava” sa studenticama. Uostalom, gledajući film ne možemo, a da se ne zapitamo kako koledž koji otpušta doktoricu jer studenticama prepisuje kontracepcijska sredstva, u profesorskim redovima uopće drži nastavnika, u “klinču” s kojim studentice istu tu kontracepciju zapravo i troše.U filmu postoji još i lik profesorice “domaćinstva i lijepog ponašanja” (igra je fenomenalna Marcia Gay Harden) koja je jedini punokrvni i do kraja oslikan karakter (sredovječna usidjelica kojoj je vjerenik poginuo u ratu i otad se zakopala u svijet TV kvizova, goblena i čašice). To je lik u kojem se prepoznaju ostaci "prijeholivudskog" Mikea Newella, te samo možemo žaliti što on svoj film nije izgradio upravo oko lika te žene. A možda Newell na koncu ipak krene stopama Stephena Frearsa, pa nakon svakog holivudskog celuloida, zarađenu lovu utroši na jedan autorski film u britanskoj domaji.
Ma ne volim te zenske teme ,ako je zensko onda Angelina Jolie Tomb Raider