NEK BUDE SVJETLOST
Kino
REDATELJ: MARKO ŠKOP

Prvi uradak iz istočne Europe koji se bavi fenomenom militanata i otrova koji oni prosipaju

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2019. | trajanje: 93 minute
uloge: Milan Ondrík, Zuzana Konečná, František Beleš, L'ubomir Paulovič, Daniel Fischer, Maximilian Dušanič, Katerina Kormankova, Csongor Kassai
žanr: socijalna drama
scenario: Marko Škop, Zuzana Liová, František Krähenbiel
redatelj: Marko Škop
ritn by: M.St. | 26.07.2019.
NEK BUDE SVJETLOST: Prvi uradak iz istočne Europe koji se bavi fenomenom militanata i otrova koji oni prosipaju
NEK BUDE SVJETLOST: Prvi uradak iz istočne Europe koji se bavi fenomenom militanata i otrova koji oni prosipaju
Naslov izvučen iz crkvene propovjedi, odnosno iz samog početka Biblije, glasi "Nek bude svjetlost", i vrijeme je nekako svečarsko, božićno i praznično u brdskom selu na sjeveru Slovačke prekrivenom snijegom, ali u filmu slovačkog redatelja sa zagrebačkom adresom Marka Škopa vlada potpuni mrak u kojem se svjetlost na kraju tunela ni ne nazire. S dobrim razlogom, naravno: životom u selu vladaju Crkva, policija i paravojna formacija koja agresivno regrutira i obučava pomladak za borbu protiv neprijatelja unutarnjih i vanjskih, dakle u praksi - muslimanskih izbjeglica, homoseksualnih osoba, dekadentnog liberalizma i svega onoga što ruši tradicionalni slovački i katolički moral oličen u marionetskom režimu Jozefa Tise koji se, kako izgleda, vraća u modu. Istini za volju, nije situacija bolja ni na nekim drugim mjestima, ali to nije tema ni ovog filma ni ovog teksta.

Mi kao gledatelji filma "Nek bude svjetlost", nagrađenog na festivalu u Karlovym Varyma za najbolju mušku ulogu i posebnu pohvalu ekumenskog žirija, a koji će ove subote doživjeti svoju hrvatsku premijeru na Motovunskom Film Festivalu, nacifikaciju sela podno Tatri pratimo iz perspektive Milana (Ondrík), stolara na privremenom radu na građevini u Njemačkoj koji se kući vraća kako bi zimske blagdane proveo sa svojim najbližima, ženom Zuzkom (Konečná) i njihovo troje djece. Milan je druželjubiv čovjek vesele naravi i u posebnim prilikama sklon alkoholu, tipičan otac čije šale nisu smiješne i sve su jadnije što on više insistira na njima. Osim toga Milan je i pomalo socijalno autističan. On fanatično štedi novac kako bi njegova djeca dobila kvalitetno obrazovanje izvan zemlje ("Makar u Pragu!") zato da se ne bi mučila na fizičkim poslovima, kao što to on radi cijeli život. Ostatak zarade troši na svoju drugu veliku strast: kolekciju vatrenog oružja, što automatskog, što snajperskog, što pištolja. Iako vjeruje da bolje zna od svojih suseljana jer je vidio više svijeta i vjeruje da migranti nisu (nužno) teroristi, on ipak smatra kako mu oni uzimaju posao, jer snižavaju cijenu rada i iza svega toga stoji taj famozni "međunarodni kapital".

I ONI KONJA ZA UTRKU IMAJU: Kako Slovaci opravdavaju svoju verziju NDH

Osim problema kod kuće koji nekako spadaju u normalne i uobičajene, najstariji sin Adam (Beleš) je tinejdžer, ne razgovara s roditeljima, bulji u telefon i izlazi s društvom, ili onih naslijeđenih kao što je loš odnos koji Milan ima sa svojim grubim, vjerski fanatičnim ocem koji gaji nacistička uvjerenja (Paulovič), može se reći da Milan s obitelji uživa ugled u selu i vodi relativno stabilan i ugodan život. Stvari se, međutim, mijenjaju s dolaskom policije na njegova vrata. Razlog je jutarnje posjete je samoubojstvo Adamovog školskog prijatelja Petera i saznanje da su obojica bili članovi paravojne skupine, odnosno Garde. Adam navodno nema veze sa samoubojstvom svog prijatelja, ali Milan se brine za njegovu sigurnost i duševno zdravlje, pa ga kreće pratiti i istraživati Gardu, što ne nailazi na dobar prijem i obitelj dovodi u sukob sa sredinom, dok je jedini univerzalni autoritet, ljigavi župnik (Fischer), koji svoja nacistička uvjerenja samo elokventnije izražava, očito na strani paramilitanata ...

Prošle godine smo na Danima hrvatskog filma imali prilike vidjeti dokumentarni film Jana Geberta snimljen u češko-slovačko-hrvatskoj koprodukciji „Kad dođe rat“ koji se bavi fenomenom postojeće paravojne organizacije „Slovenskí Branci“, njihove organiziranosti i rasprostranjenosti u svim porama društva, od školstva do državne televizije i visoke politike do te mjere da najznačajnije političke ličnosti dolaze na njihove proslave. Film se bavio i političkim ambicijama njihovog mladog vođe sposobnog da jedino u nedogled frazira te širi rasističke i nacionalističke floskule. Dakle, znamo koliko su takve stvari opasne.

Škop je svakako imao u vidu baš tu organizaciju kada je započeo rad na filmu koji je prvi igrani uradak u istočnoj Europi koji se bavi fenomenom militanata i otrova koji oni prosipaju po društvu. Istini za volju, krivica tu nije samo na jednoj strani jer su istočnoeuropska društva u suštini plodno tlo za nacionalističku retoriku iz razloga koji su češće povijesni i kulturološki nego ekonomski. Sjajan posao koji Škop radi je sužavanje perspektive na jedno relativno malo selo daleko od metropole i centra zbivanja gdje šteta od takvih aktivnosti može biti samo još veća. Druga bitna stvar je tu neapologetska perspektiva jednog čovjeka koji je odsutan više nego što je prisutan i čije poznavanje lokalnog miljea nije dovoljno da zaštiti sebe i svoje bližnje u sredini koja njegov razvoj do mjere nadrastanja smatra izdajom.

Škopov film je tehnički solidan, na nivou europske "arthouse" produkcije, snimanje kamerom iz ruke i iz relativne blizine nudi ugođaj bliskosti i upućenosti. Međutim, „Nek bude svjetlost“ je od početka do kraja glumački film koji počiva na leđima glavnog glumca, dok ga ostatak ansambla, posebno František Beleš kao sin, L'ubomir Paulovič kao otac i Daniel Fischer kao naoko dobrodušni, a zapravo manipulativni svećenik, prati u stopu. Milan Ondrík je imao vrlo težak, ali ispostavit će se zahvalan zadatak, da kanalizira energiju u osnovi dobrog čovjeka kojem je to upravo problem: što god normalni Milan napravio u nenormalnoj sredini bit će pogrešno i imat će posljedice. Iz te perspektive, „Nek bude svjetlost“ zvuči kao očajnička molitva. A svjetlost se još uvijek ne nazire ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije