"Bullying" je engleski termin koji se udomaćio i u hrvatskom jeziku, a označava nasilništvo među školskom mladeži, dok se imenica "bully" upotrebljava za nasilnika koji terorizira sebi inferiornije vršnjake. Film "Bully" ("Nasilnik") je drugi po redu dugometražni uradak Larryja Clarka, poznatog nam po svom izvrsnom debiju "Kids". Kao i u svom prvijencu, Clark u filmu "Nasilnik" ponovo tematizira život suvremene američke adolescentske mlađarije, ali ovoga puta poseže za jednom istinitom pričom iz crne kronike.

Marty Puccio (igra ga izvrsni Brad Renfro) i Bobby Kent (glumi ga ništa manje dobar Nick Stahl) najbolji su kompići od ranog djetinjstva. Bobby je inteligentan mladić, izvrstan u školi, i upravo se priprema za upis na faks. Međutim, njegov karakter obilježava izražena sklonost ka brutalnosti, a svoj nasilnički poriv on najčešće iskaljuje na Martyju, svom "najboljem" prijatelju, ne baš pretjerano bistrom introvertitu koji Bobbyjevu agresivnost trpi bez pogovora. No, kada Marty prohoda sa Lisom (izvrsna Rachel Miner) odnosi među prijateljima se počinju mijenjati. Martyjevoj se curi nimalo ne sviđa Bobbyjeva agresivnost prema njezinom dečku, te ona Martyja potiče da se napokon suprotstavi Bobbyju, a kad Bobby silovanjem Lisine prijateljice Ali prevrši svaku mjeru, Lisa i Marty odlučuju ubiti Bobbyja. U tome im se još pridružuju i dvoje mladih prijatelja, narkomanski dvojac Heather i Donny ...

Larry Clark u "Nasilniku" baš kao i u svom filmu "Kids", na vrlo dojmljiv i šokantan način ukazuje na ispraznost života suvremene američke mladeži. No, dok se u slučaju filma "Kids" radilo uglavnom o neimaštinom i besperspektivnošću uvjetovanom razuzdanom ponašanju, mladi protagonisti filma pripadnici su dobrostojećeg srednjeg sloja. Oni žive na sunčanoj Floridi, roditelji su im sitni i srednji poduzetnici te su svojoj djeci priuštili sve što im je potrebno za normalno odrastanje. Međutim, ova djeca svoju emotivnu i moralnu prazninu, a prije svega dosadu uzrokovanu obiljem, odabiru popuniti drogom, alkoholom i promiskuitetnošću, pa ih tokom prve dvije trećine filma pratimo kako se besciljno vrte u krug, redajući kafić za kafićem, joint i LSD zalijevajući votkom, a seksualne partnere mijenjajući k'o po špagi. Nitko nema svojeg "ja", a u pravu je onaj tko je glasniji; svoje isprazne živote vode po inerciji dok u predloženom ubojstvu ne vide ništa drugo doli adrenalinsku injekciju koja će bar na kratko razbiti ustajalu monotoniju njihovih besciljnih egzistencija.

Larry Clark nikoga iz svog adolescentskog ansambla posebno ne izdvaja, svima  pridaje podjednaku važnost i minutažu, te mu je potpuno uspjelo pružiti zoran uvid u motivaciju svih postupaka (odnosno, njezino odsuće ili pak potpunu apsurdnost) i način razmišljanja svojih mladih protagonista. Autor neprestano insistira na dokumentarnosti prikaza, nikoga ne štedeći, ali ni ne moralizirajući, već, baš poput npr. Gus Van Santa u njegovom vrlo dobrom "Elephantu", pušta gledatelje da na osnovu viđenoga sami donose svoje sudove. Film je obilato ispunjen šokantnim scenama koje se kreću od vrlo eksplicitnog prikaza adolescentske promiskuitetnosti i maloljetničkog seksa, preko silovanja i psihičkog maltretiranja, pa sve do vrlo brutalno izvedenog čina ubojstva. Pritom se, kako bi naglasio autentičnost i poradio na uvjerljivosti prikaza, redatelj uglavnom koristi kamerom iz ruke (koja bi se zbog brojnih kadrova zavirivanja u mlada međunožja, mogla proglasiti i voajerskom), a za razliku od mnogih filmova slične tematike i usmjerenja, sekvence ne garnira mega-popularnim soundtrackom već se uglavnom ograničava na originalne zvukove sa seta. Ukratko, postupci umnogome bliski danskom manifestu Dogma 95.

Zadnja polusatna trećina filma koja pokazuje ponašanje mladih protagonista u danima nakon samog čina ubojstva posebno je upečatljiva i zadire duboko u samu srž adolescentske psihologije, prikazujući širok raspon njihovih osjećaja: od snažne grižnje savjesti, preko samozavaravanja i optuživanja drugih za vlastite postupke, pa sve do nezrelog djetinjastog poriva za hvalisanjem.

Nakon što je sa filmom "Kids" u glumačku zvjezdanu orbitu lansirao izvrsnu Chloe Sevigny, jednu od najdarovitijih današnjih mlađih glumica, Larry Clark je za uloge u "Bully" ponovo angažirao niz mladih glumačkih snaga koje ćemo u budućnosti sigurno na velikom ekranu često gledati. Najhrabrijom pokazala se mlada Rachel Miner (inače, sada već bivša supruga Macauley-"Sam u kući"-Culkina) koja najveći dio minutaže pred kamerom provodi potpuno razgolićena, preko vrlo uvjerljivog Brada Renfra (poznatog nam kao klinca iz Schumacherovog "Klijenta") koji je vrlo dojmljivo uspio liku Martyja udahnuti snažan potisnuti bijes skriven iza izvanjske introvertiranosti, do dijabolično okrutnog, psihički nestabilnog Bobbyja utjelovljenog od strane odličnog Nicka Stahla (koji je u međuvremenu već dobio rolu i u mega blockbusteru - "Terminatoru 3").

"Bully" je vrlo uznemirujuće filmsko iskustvo koje će nemali broj gledatelja  zasigurno šokirati svojim iznimno upečatljivim prikazom moralnog bezdana skrivenog u mladim dušama, koji se zatrovani dosadom i obiljem, bez imalo skrupula i potpuno nesvjesni posljedica, bez razmišljanja upuštaju u potpuno bezumne postupke. Larry Clark ovim svojim filmom koji vjerno prati krvave istinite događaje iz stvarnog života, na puno uvjerljiviji način nego što je to Michaelu Mooreu uspjelo u njegovom razvikanom "Bowling for Columbine" progovara o povodima i uzrocima tog i sličnih nemilih događaja.

(Preneseno iz riječkog mjesečnika za kulturu mladih VAL, broj 3, siječanj 2005.)