"I don't remember" rečenica je koju Leonard (glumi ga Guy Pearce, poznat nam iz "L.A. Confidential") najčešće izgovara tokom ovog izuzetno kvalitetnog i napetog  trilera. Razlog tome krije se u činjenici što je prilikom pokušaja spriječavanja provale u svoju kuću i napastvovanja žene od strane nepoznatog provalnika zadobio udarac u glavu, te izgubio mogućnost pamćenja, odnosno sjeća se samo događaja proživljenih prije primitka udarca, a sve što mu se dogodi naknadno zaboravlja već nakon 5 minuta. Zamislite apsurdnost egzistencije čovjeka kojemu je svaki sugovornik nepoznat, a tijekom razgovora s nekim zaboravlja sve 5 minuta prije izrečeno, te zaboravlja i sam identitet sugovornika, kao i odakle ga i da li ga uopće poznaje. Zbog tog Leonard je primoran sve ljude s kojima dolazi u kontakt snimati Polaroid kamerom, te na fotku bilježiti njihova imena i karakteristike svog suodnosa s njima, a pomoću tetovaža vlastito tijelo koristi za pohranu najvažnijih informacija. No, to nije sve što ovaj triler čini izuzetno dojmljivim i uistinu posebnim, a fabulu izuzetno zanimljivom i napetom - naime, radnju filma pratimo unatrag!!! Sekvenca po sekvenca prikazuje nam se obrnutim kronološkim slijedom, od fabularno finalne u kojoj vidimo Leonarda kako ubija tad još nama totalno nepoznatog čovjeka, pa unatrag prema početku priče postepeno nam se otkrivaju događaji koji su prethodili toj prvoj sekvenci. No , niti to još nije sve - između spomenutih sekvenci glavnog toka priče paralelno pratimo Leonardov telefonski razgovor sa, do pred kraj filma još nam nepoznatim sugovornikom kojemu on pripovijeda priču o čovjeku koji pati od istog takvog poremećaja pamćenja. Taj svojevrsni film u filmu snimljen je crno-bijelom tehnikom, i predstavlja predah između sekvenci osnovne radnje filma, ali na samom kraju filma ispostavlja se da nema ništa manje važnu ulogu za sam tijek priče, a baš kao i glavna fabularna linija u kojoj Leonard traga za ubojicom svoje žene, i on završava iznenadnim nečekivanim obratom, koji sve dotad prikazano izokreče i tjera gledatelja na samostalnu rekonstrukciju fabularnog tijeka, te ste zbog toga filmom zaokupljeni još dugo nakon kraja projekcije.
Time se od gledatelja iziskuje aktivnija participacija i maksimalna koncentriranost i pažljiva recepcija filma, čime "Memento" predstavlja pravo osvježenje na repertoaru krcatom hollywoodskog filmskog smeća koje vrijeđa inteligenciju gledatelja i koje se gleda bez upotrebe mozga.
Napetost filma često je prekidana duhovitim epizodama kod kojih komičnost proizlazi iz apsurdnosti situacije u kojoj se glavni lik nalazi usljed nemogućnosti pamćenja, a što pojedini sporedni likovi obilato iskorištavaju (poput npr. hotelskog recepcionera koji Leonardu istu sobu više puta naplaćuje), čime se postiže veća gledljivost i otklanja se mogućnost gledateljeva zamora od prevelikog napora uloženog u praćenje složeno strukturirane fabule. Ustvari, pomalo me čudi što ovaj motiv u kinematografiji nije bio češće rabljen jer je izuzetno podatan, kako za kriminalističke filmove, tako još i više za žanr filmske komedije. Bilo kako bilo, uvjeren sam da Leonardova najčešća rečenica "ne sjećam se" nikako neće izaći iz vaših usta priupita li vas netko jeste li "Memento" gledali, jer  film je uistinu upečatljiv i već sada bih se usudio svrstati ga u antologiju žanra thrillera (barem onih novijeg datuma), uz remek djela poput "Usual suspects", "Pulp Fiction" ili pak "Seven". Inače, tijekom gledanja sjetih se Harold Pinterova filma s početka ' 80.-tih "Izdaja" u kojem je fabula također prezentrirana obrnutim kronološkim redom, a radilo se o slučaju preljuba kod supružnika, čiju vezu pratimo od njenog raspada prema začetku, te je zanimljivo bilo gledati promjene osjećaja i međusobnih odnosa dvoje ljudi koje na početku filma zatičemo očajne i nesretne usljed saznanja o međusobnoj nevjeri, a kako radnja odmiče,  te se fabularno vraćamo unatrag, oni postaju sve sretniji i zaljubljeniji.
Što se mene tiče,  jedva čekam da se "Memento"  pojavi na videu te da ga ponovo pogledam i provjerim svoju verziju slijeda događaja i uzročno-posljedičnih  veza među likovima, a vjerujem da će mnogi koji ga odgledaše s manje pažnje i koncentracije biti primorani na ponovno gledanje žele li pohvatati sve konce fabule, što je vjerovatno bila i redateljeva nakana. Kao što je zasigurno želio izazvati pomutnju u glavama i iznerviranost kod manje pažljivih gledatelja, ali i izuzetnim gledateljskim iskustvom nagraditi one koje su film pomnije pratili.