Iako banalno složen, kao film u kojem Branko Đurić i Tanja Ribič predstavljaju same sebe, Bosanca dotepenca u Sloveniji (Božo) i njegovu suprugu (Špela), "Kajmak i marmelada" napravljen je tako da gotovo iz kadra u kadar propitkuje moralne dileme aktera ubačenih u naopake situacije. Treći član "ljubavnog trokuta" Goran (Dragan Bjelogrlić) tu je samo da te dileme otkrije i podjari. To posebno vrijedi za najnapetiji dio filma kada Goran nagovara Špelu da mu pokaže joške (sise) za novac, koji zapravo nije njegov, već Božin. Na djelu je dvostruka, trostruka, stostruka prijevara Bože, koju ovaj u raspletu filma tako i shvati, iako je gledateljima jasno da je shvatio - pogrešno.

Postupci koje u svim tim scenama i dvojbama vidimo kod likova uopće nisu nevjerojatni u svojoj provokativnosti, kako se nekima činilo, pa su film proglasili i ženomrzačkim. Redatelj i glavni glumac Branko Đurić zasigurno nije imao takve pretenzije, u doba ovakve političke i društvene korektnosti, k tome još i na gostujućem terenu, na što nas stalno upozorava u filmu. Ali zasigurno nije napravio ni laki tv-film, kako sugerira ne previše razgranata fabula i fungiranost likova. Film bi isto tako, ako ne i bolje, funkcionirao kao kazališni komad. Uostalom, Đurić u Sloveniji preživljava režirajući i glumeći u kazalištu, barem dok još nije otkrio novo, isplativije tržište, ono hrvatsko.

Netko će reći da je Đuro svoj lik oslikao kao najnaivniji, a s time i najbolji. On u probleme ne ulijeće zbog loše naravi ili namjera, nego po sili radnje. Nasuprot njemu, Bjelogrlićev Goran je čisti negativac, ali svejedno zajedno "rade biznis" pa samo naivci - sugerira se - poput Bože mogu zaključiti da su toliko različiti. Slovenci su u filmu uglavnom epizodisti, izuzev lika kojeg tumači Tanja Ribič. Nju se, međutim, ocrtava kao pozitivnu suprotnost svojim roditeljima i nekim drugim "slovenskim" likovima, među kojima je svakako najpotpunije portretiran Božin susjed (glumi ga gos'n Samobor).

Slavni Dragan Bjelogrlić najupečatljiviji je član glumačke ekipe, to mu je druga zapažena uloga Bosanca u kinematografiji ex-jugoslavenskih država (sjeti se "Lepa sela, lepo gore"). Ovdje je nadmoćan ne samo u retorici nego i u "motama", čisti majstorluk. Već smo zaustili kazati pravo osvježenje na ovdašnju glumačku ekipu "srednje generacije", koji već polako i režiraju, a da nisu naučili ni glumački zanat. Još se mora istaći i pamtljivo ostvarenje Rene Bitorajca (mafijaš Meme).

Zadnji koji je sa Slovencima radio filmove na prostorima nekadašnje države bio je Živojin Pavlović, koji je u Sloveniji tražio nešto sasvim drugo od Đurića. I Pavlović je bio neka vrst političkog izgnanika u Sloveniji, propitkujući društvene tabue i ratnu ostavštinu u tada liberalnijoj Ljubljani od matičnog mu Beograda. Đurić je puno prizemniji, pa ne zadire previše u tamošnje provokativne teme. Ako ih se i dotiče, to je ovlaš, šibajući ništa manje i onaj suprotstavljeni "mentalitet". Zanima ga ponašanje, da ne kažemo psihologija tzv. običnih ljudi i mora se priznati da se u tome odlično snalazi.

Zaključno, tko je pobijedio - "kajmak" ili "marmelada", nisam najpozvaniji suditi, jer sam isto, što kaže "Božotov sused", na -ić. Najlakše bi bilo reći da su se sjedinili u višem, ljubavnom jedinstvu. Samo, kod Đurića, čini se s prilično tragičnim obrtajima pa se postavlja pitanje je li se isplatilo?