Hanif Kureishi je, zahvaljujući nakladničkoj kući Celeber koja je u zadnjih nekoliko godina objavila gotovo sve njegove knjig, jedan od najpopularnijih inozemnih književnika u Hrvatskoj. Film Intima, bazira se samo svojim manjim djelom na njegovom, kod nas prije dvije godine objavljenom istoimenom romanu, a većim djelom na, u nas još neobjavljenoj Kureishijevoj priči Night light.
U filmu se radi o muškarcu i ženi koji se svake srijede nalaze u njegovom trošnom stanu radi kontakta seksualne naravi. Iz naturalističkog, sirovog, a pomalo i surovog, ali uvjerljivog uprizorenja njihovih seksualnih odnosa razvidno je da su oni stranci jedno drugome, te da se radi o čistom zadovoljenju potreba i nagona, bez ljubavi. To su susreti na brzinu, i seks bez predigre i nježnosti, a filmski su uprizoreni tako da čak pomalo podsjećaju na one poznate scene iz starijih "domaćih" filmova u kojima muškarac tijekom seksa lupajući ženinom glavom ili drugim djelovima tijela o zid, ormar ili slično, kod gledatelja pobuđuje strah za ženinu egzistenciju i samo čeka da iz njezine glave krv prokulja, ili iz ruke slomljena kost proviri, čime se vjerovatno željela sugerirati njihova strast i ljubavni zanos... a čime se ustvari samo maskirao nedostatak redateljske vještine. U slučaju filma Intima ipak se ne radi o nevještosti redatelja kod snimanja scena seksa, već o  uspjelom dočaravanju tjeskobe, alijeniranosti, osamljenosti i egzistencijalne mučnine prisutne kod to dvoje ljubavnika. Inače, to je prvi film nagrađen na većem filmskom festivalu u kojemu se, zamislite, vidi penis u erekciji !!! Nameće se i sumnja da je  radi propagiranja liberalizacije autorskih sloboda kod prikazivanja seksualnih odnosa u filmu, žiri Intimu na Berlinskom festivalu prije dvije godine i nagradio. Bilo kako bilo, prizori seksa u ovom filmu odista su uvjerljivi i stječe se dojam da glumci  prilikom snimanja to zbilja i rade, što mislim da ipak nije slučaj, za razliku od npr. kontroverznog, ali i kvalitativno mizernog  francuskog filma Romance, koji je u domaćim kinima igrao prije dvije godine, ili hvaljenog Van Trierovog još starijeg filma Idioti, kojega u našim kinima, nažalost, nismo imali prilike vidjeti.
Nizom flasbackova o Jayu (nepoznati mi engleski glumac Mark Rylance) saznajemo da se radi o netom razvedenom i od svoje supruge i od dvoje 5-godišnjih sinova odvojenom, usamljenom thirtysomething muškarcu, vlasniku jednog trendovskog londonskog bara. Inače, fabula Kureishijevog romana Intima prati zadnjih 24 sata muškarca pred njegovo napuštanje porodice i introspektivno zadire duboko u njegove intimne dvojbe, sumnje i strahove pred taj čin, tako da gledatelji upoznati s  tim romanom mogu samo pretpostaviti da je ovdje riječ o istom tom liku, i njegovim doživljajima nakon napuštanja svoje obitelji. U Kureishijevom romanu se radilo o muškarčevom svjesnom samovoljnom činu, što u filmu nije razvidno, pa pretpostavljam da je iz romana Intima posuđen samo motiv muškarca odvojenog od obitelji, u ovom filmu dotaknut kroz flasbackove, a ostali dio fabule se vjerovatno bazira na Kureishijevoj priči Night light. Nakon nekog vremena Jay se odlučuje na praćenje svoje ljubavnice Claire (odlična uloga Kerry Fox) kako bi saznao više pojedinosti o njenom životu, budući da prije, tijekom i nakon svojih intimnih susreta oni međusobno uopće ne komuniciraju. Tako saznaje da se radi o obiteljskoj ženi, udanoj za vozača taksija i majci malog sinčića. Ponukan, ponovo u filmu neobjašnjenim nam porivom, on se zbližuje sa Claireinim mužem, sa kojim se redovito nalazi u pubu na partijama billiarda, i otkriva mu svoje tajne susrete sa nepoznatom mu ženom, za koju sada zna da je supruga tog njegovog novog pubovskog prijatelja. Mi ne znamo zašto, ali naslućujemo, naravno, da Jay želi da njegov suparnik u billiardu uvidi da se radi o njegovoj ženi, što ovaj naravno i shvaća. Zatim slijede emocijama prenapregnute i sugestivne scene razotkrivanja tajni između ovo dvoje supružnika, čime izlazi na vidjelo njihovo međusobno otuđenje i dotrajalost njihova braka, ali ipak i ljubav koja ih još uvijek veže i ne dozvoljava da se taj brak raspadne. Ovdje treba posebno naglasiti glumačku bravuroznost Timothyja Spalla u ulozi taksista-rogonje, inače omiljenog glumca najvećeg živućeg britanskog redatelja Mikea Leigha. To je glumačka uloga koja ovaj film izvalači iz osrednjosti i zbog koje se film ipak isplati pogledati. Ustvari glumačke su izvedbe i ponajbolji sastojak ovoga filma, jer i gluma Kerry Fox (poznate nam npr. iz odličnog krimića Shallow grave) svojom uvjerljivošću ali i hrabrošću (scene seksa) nimalo za Spallovom ne zaostaje. No, nažalost, ukupnu ocjenu snižava redateljevo zanemarivanje elaboriranja motivacije likova, koje gledatelj na osnovu viđenog može samo pretpostavljati i naslućivati, jer ih redatelj nije objasnio. Tako se iz postupaka Jaya može pretpostaviti da je vođen mržnjom prema ženskom rodu i možebitnim osvećivanjem vlastitoj supruzi, što ne možemo potvrditi budući da nam redatelj nije omogućio uvid u razloge njegova rastanka sa suprugom. Istina, pri kraju filma on izjavljuje ljubav Claire, ali očito je da je to samo postupak očajnika, ranjenog dubokim otuđenjem i usamljenošću, a koji uviđa da bespovratno gubi i tu kratkotrajnu, seksualnu vezu. Također nam redatelj niti Clairene razloge bračne nevjere nije pojasnio, ali se stječe dojam da se kod nje radi o  zasićenju svakodnevnom bračnom rutinom i krizi izazvanoj zakoračenjem u srednje godine.
 Film je snimljen kamerom iz ruke, dokumentaristički, upotrebom prljave fotografije tamno sivih tonova, u stilu danskog filmskog pokreta Dogma, što je u ovom slučaju dobro odabran postupak jer je time postignuta uvjerljivost egzistencijalne mučnine koja pritiska likove, i njihova tjeskoba i psihička i emocionalna ranjivost. Međutim, likovi su nedovoljno motivacijski i karakterno razrađeni da bi gledatelj za njihove sudbine mario. Ukupna ocjena možda bi bila i viša da nam je domaći distributer na uvid dao britansku kino kopiju, a ne francusku tonski sinhroniziranu verziju, pa da ne moramo slušati britanske glumce kako govore francuski jezik i dvojiti u točnost prijevoda. Tako npr. ljudi u filmu unutar poznatog londonskog crvenog double-decker autobusa govore francuski, što veoma iritira, a još i više živcira netočnost prijevoda kod kojega je najizraženija greška miješanje rodova, pa tako više od trećine filma ženski likovi izgovaraju rečenice poput npr.  " Bio sam ...", " Čuo sam... ", "Vidio sam... " i sl., što naravno sumnju u autentičnost teksta koji likovi uistinu u filmu izgovaraju još i više povećava. Nadam se da uskoro u kinima nećemo gledati npr. španjolsku verziju filma Gangs of New York u kojoj će Leonardo Di Caprio, Daniel Day Lewis i ostali govoriti španjolski. Ili slušati u mjuziklu Chicago songove na talijanskom.