Baš sam se rasplakao kao malo dijete. Ipak možda više kao posramljen muškarac, kraj moje još više posramljene djevojke. Pa kakva su to vremena došla da dečki plaču u kinu, sigurno je pomislila. Pa kakva su to vremena kad Pedro snima film o dva muškarca, koji igrom slučaja, sudbine, Boga ili više nebeske sila imaju djevojke koje su u komi. Dva glavna junaka su Benigno, (prekrasni, dirljivi i Holywoodskim glumcima totalno nedodirljivi Javier Cámara) te ozbiljni, hrabri Marco (Darío Grandinetti, kojeg bi svatko poželio za prijatelja). 

Njihovi životi isprepleću se u bolnici gdje svatko od njih na sebi svojstven način voli žene koje im ljubav ne uzvraćaju. Kako boli neuzvraćena ljubav, sjetit će se svi koji su prošli pubertet, a kako se u njoj može i uživati, shvatit će samo oni koji pogledaju ovaj film. Film je kao i svaki Pedrov film, oličen u sve boje svijeta i sve najljepše krajolike Španjolske, no to možemo zahvaliti i direktoru fotografije Javieru Aguirresarobeu, koji je čak i kliniku gdje naši junaci provode najviše vremena prikazao kao svijetlo i lijepo mjesto, a ne kao mjesto patnje, boli i umiranja. Zapravo, čak ni sa nesvijesnim i komatiziranim junakinjama, smrt se nigdje ne pojavljuje, jer je cijela priča zapravo oda ljubavi, a ona kako znamo jest život.

No, da vas ne poštedim svoga glumljenja filmskog kritičara, moram reći da film nije dosadan premda je ljubavni, i premda nema okušanog američkog recepta da on nju voli do sredine filma, onda zaokret do kraja filma, a onda ga opet voli u samom finišu filma. Nema čak ni španjolskog filmskog recepta divlje ljubavi nesretnih žena i macho muškaraca, a ni francuski način sa nježnim i povučenim ženama koje žive svoj bogati unutarnji svijet, ovdje ne prolazi. Nema čak ni Happy Enda, ali nema ni tragičnog završetka, već jednostavno nastavlja život dalje, kako to zapravo i funkcionira u životu. Pravo malo remek dijelo za zaljubljive muškarce kakvi smo Riječni Rak i ja, pa ako imate dečka/curu, za Valentinovo ga (nju) uzmite za ruku, odvedite ga (nju) u kino, platite mu (joj) kartu, isplačite se i ispričajte. Ako pak nemate dečka/curu, nije ni to kraj svijeta, u kino se za ovakav film može ići i sam.