Doktor ludosti
|
godina: 2003.
| trajanje: 112 min
Ima već nekih dvadesetak dana otkako je u kinodvorani zagrebačkog Studentskog centra "odrađena" premijera novog filma Fadila Hadžića, "Doktor ludosti". Dugo je to očekivan Hadžićev film. Predugo. Naime, ovaj slavni, a po nekima i najbolji hrvatski redatelj, napravio je nezgodnu pauzu - nije snimio film, vjerovali ili ne, punih 18 (slovima - osamnaest) godina. I prava je šteta što smo nakon toliko čekanja dobili ovo što smo dobili. Prava šteta, kažem, jer i ja spadam među one koji drže da je Fadil Hadžić najbolji hrvatski redatelj, kome konkurirati može još samo Nikola Tanhofer. Vjerujem kako ste svi upoznati sa barem dijelom opusa od dvadesetak filmova koje je Hadžić snimio kao scenarist i kao redatelj, pa shodno tome nije potrebno podrobnije predstavljati ovog velikana hrvatskog filma, satiričara, akademskog slikara, kazalištarca ... Ovo zadnje više je nego jasno vidljivo na primjeru "Doktora ludosti" koji se povremeno doima kao kakva kazališna predstava, koja i nije imala potrebu posjetiti veliko platno.
Sam Hadžić o svom novom filmu rekao je kako je to tipična komedija vremena i prostora, elektronike i mobitela, te svega što stvara ludilo, pa je teško reći tko je tu lud, a tko nije. A osim nas, gledatelja i cijelog današnjeg hrvatskog, i ne samo hrvatskog, društva, kandidata za proglašavanje ludim u "Doktoru ludosti" ima mnogo, jer u čekaonici psihijatrijske ordinacije u kojoj se odvija 90% filma pojavljuje se pregršt ludih likova. Među svima njima nalazi se glavni akter, mladi novinar (Igor Mešin) koji kod doktora (Pero Kvrgić) dolazi zbog anomalije žmirkanja na desno oko, a koja se pojavila uslijed stresa nastalog po defaultu nezgodnom prirodom njegovog zanimanja. Dok čeka stručnu pomoć u rješavanju svog problema upoznaje i promatra galeriju neobičnih likova koji su također u svojstvu pacijenata primorani posjećivati psihijatra. Tu je šutljivi, mračni tip (Dražen Kuhn) koji šuti čak i dok priča na mobitel. Onda je tu i udovac s mačkom (Žarko Potočnjak), za koju drži da je zapravo reinkarnacija njegove umrle i mrske mu žene. Ne smijemo zaboraviti bračni par, biznismena (Damir Lončar) koji prodaje lažnjake odijela slavnih kreatora, te svega i svačega, odnosno njegovu suprugu (Elizabeta Kukić) nervoznu ljubiteljicu opere. No, to nije sve, jer ordinaciju posjećuje i ostarjeli znanstvenik (Zoran Pokupec), te njegova kćerka (Olga Pakalović) koja je u neprestanoj potrazi za njim, a nije ni da se previše trudi da ga nađe. Ona je ujedno i najnerazrađeniji i najbesmisleniji lik u filmu. Za kraj sam namjerno ostavio najupečatljiviju pojavu "Doktora ludosti", a to je pripadnik malobrojne Armije narodnog spasa (Predrag Vušović), militantnog, terorističkog usmjerenja, ali u stvarnosti tek grupice bezopasnih pojedinaca. Poveznica svima njima je to da su svi redom - ludi, uključujući i psihijatra, koji niti ne čini nešto da bi ih izliječio, već ih namjerno ostavlja ludima, jer ludilo je zapravo normalno.
Teza filma provlači se kroz riječi psihijatra koji kaže kako je u današnjem svijetu svatko lud dok mu se ne dokaže da je normalan. Radnja se odvija u real time vremenu, što će reći film traje onoliko koliko i radnja koju film prikazuje. Raznovrsne fobije, brige, neuroticizmi i problemi pacijenata ustvari oslikavaju stanje duha društva našeg vremena. A društvo prema poruci filma ne valja ništa i treba ga promijeniti i spasiti ovog silnog otuđenja i stresa kojem smo izloženi svakog dana, sve više i više. Većina pacijenata, usprkos dobroj ideji, nije dobro prikazana pa povremeno izgledaju kao kakvi neuspjeli profesionalci u 37-oj epizodi Je'l me netko tražio. Kao što rekoh uvjerljiv je samo lik Predraga Vušovića, te donekle Žarka Potočnjaka i Pere Kvrgića. Ponajviše je tome krivac neka prečvrsta granica kojom su svi likovi strpani u koš s obzirom na svoje zanimanje, odnosno njihovo zanimanje određuje njihov život i njihovu ličnost, što je dakako u stvarnom životu daleko od istine i zbog čega su likovi ostali skučeni među tim granicama u nemogućnosti da se "razmašu" i na pravi način prikažu svoje ludilo u njegovom punom sjaju. Ovo pak rezultira osjećajem koji se najbliže može precizirati s pojmom - dosada, ili u nekim slučajevima s pojmom - spavanje, što se dogodilo jednom poznatom hrvatskom filmskom kritičaru koji je na stolici pored mene prespavao veliku većinu filma i koji će se u ovom tekstu prepoznati, pa možda čak i probati negirati svoje spavanje.
No, ipak ima u filmu vrlo dobrih fora koje u par navrata mogu nasmijati gledatelja, a ako tome dodate i to da sam ja ljubitelj domaćeg filma, bez obzira na jedva prolaznu dvojku koju ću dati filmu, preporučujem gledanje "Doktora ludosti". Naravno, ukoliko vam se pruži prilika za to, jer u kinima ga nema, a pitanje je hoće li ga biti na videu, pa je tako jedina solucija pričekati neće li ga jednom otkupiti HRT. E tada ga pogledajte.
Na kraju ne mogu a da ne spomenem jednu, po mom sudu, vrlo znakovitu pojavu. Naime, snimiti film i dovesti ga u kina, nije dovoljno. U promociji svoga uratka mora se računati i na neke "sporedne" stvari. Pa tako u ovom slučaju nije dostatno uoči premijere "progurati" dokumentarac o Fadilu Hadžiću na državnu televiziju. Promocija filma je i nešto drugo i ukoliko već držite da je vaše "dijete" kvalitetno onda ga trebate na taj način i promovirati, a baš oni koji su kukali zbog samo 300 000 kuna sufinanciranja nisu smatrali shodnim dati stoti dio tog iznosa i filmu priskrbiti svoje mjesto na najjačem mediju, Internetu. Samo 3 000 kuna bilo bi dovoljno kakvom programeru da složi sasvim zadovoljavajuću web stranicu koja bi, ako ničemu drugom, poslužila kao mjesto na kojem novinari mogu preuzeti press materijal za članke o filmu, a tisuće znatiželjnika saznati nešto o istom. Ovako čak ne mogu sa sigurnošću saznati koliko uopće film traje, budući da to nemam gdje provjeriti, ali to je samo moj problem jer trebao sam o tome misliti na vrijeme te ponijeti štopericu na premijeru. Srećom s memorijom dobro stojim pa sam zapamtio tko sve glumi. Najbolji primjer učinkovitosti weba u filmskoj umjetnosti na ovim prostorima je bosanskohercegovački film "Gori vatra" čije stranice je do sada posjetilo tko zna koliko desetaka tisuća surfera.
kao, nije se čulo..