Dogville
|
godina: 2003
| trajanje: 165 min
Među najsigurnijim stvarima u Hollywoodu, a koju mogu predvidjeti čak i oni slabijeg mentalnog stanja, (kao ja naprimjer) sukladno zakonu spojenih posuda jest da će filmovi biti samo skuplji. Više prevrtanja plamtećih autobusa, razaranja ulica (ako ne i cijele planete ili cijelih planeta) uz sudjelovanja četa, bataljuna, korpusa, a naposljetku i cijelih armija ljudi. Nije to samo ono što traže gledatelji, nego i redatelji filmova. Jer, budimo ozbiljni, pa samo redatelj-amater ne traži stotine milijuna dolara za svoje projekte. To uključuje građenje cijelih novih gradova po Čaćić modelu, samo što holivudski gradovi vjerojatno traju duže. U cijeloj toj poplavi dolara, treba određena doza "muda" da bi se snimio "Dogville". Film je to bez gotovo ijedne kulise. Čak su i pas i cvijeće nacrtani, a zidova nema. Zapravo, sve se odvija u samo jednom prostoru, veličine nogometnog igrališta koji simbolično "glumi" grad Dogville. (Mene je to osobno podsjetilo na ekranizaciju hrvatske priče "Šuma Striborova" u kojem prsti na ruci "glume" likove iz priče, tzv. "domaće".)
Ako tražite objašnjenje svega ovoga, možda će vam najbolji odgovor dati Lars Von Trier, sam redatelj. Na službenoj stranici www.dogvillemovie.com on objašnjava kako je kao mali bio oduševljen prenošenjem predstava na TV-u. Kako on kaže, neke snimljene i tako davno, još uvijek "pale". I zaista pale.
Kako nisam vješt kritičar, teško mi je skriti oduševljenje ovim filmom, pa sam odlučio niti ga ne skrivati. Oduševljen sam kako glumom i glumačkom ekipom (sjajna Nicole Kidman kao Grace, Paul Bettany kao Tom Edison jr., Stellan Skarsgard kao Chuck samo su neki od likova filma), tako i idejom vodiljom filma. Priča je to s jedne strane o općenitim ljudskim vrijednostima kao što su pitanje slobode, morala, integriteta i ljubavi, a s druge je strane to vjerna slika Amerike, što u svom intervjuu napominje i sam redatelj.
Amerika je to koja je izvana sjajna, nedodirljiva u svojoj udaljenosti od ostalog svijeta s jasno određenim normama, pravilima i dužnostima. Američka raznolikost je također njezina snaga. Skupljena sa svih strana svijeta, Amerika gradi jedan posve novi svijet, otvoren eksperimentiranju. I upravo taj eksperiment, koji u gradiću Dogville provodi mladić Tom Edison jr. sa svojim sugrađanima pokazuje pravo i istinsko lice Amerike. Uzimajući izbjeglu djevojku Grace u svoju zaštitu od gangstera i policije, oni se pretvaraju iz njenih osloboditelja u njene robovlasnike. Svijet je to ljudi koji ispod svoje navodne jednostavnosti i radišnosti kriju duboko skrivene rane davnog izbjeglištva iz Europe. Svijet je to seksualne izopačenosti skrivene iza svete ustanove braka te lažljivog i licemjernog društva. U ovoj Americi silovanje se negdje tretira kao silovanje, a negdje kao društveno uvjetovana okolnost s kojom se najbolje složiti. U nekih je likova primjetna i određena doza mentalne retardiranosti, koja se sasvim dobro uklapa u jedno bolesno društvo.
No, treba razumjeti i jednu drugu stvar. Ovo nikako nije antiamerički film, i nemojte ovaj tekst tako shvatiti tako. Dogville bi se i mirne duše mogao zvati Mirkovci ili Ježinci ili čak i Zagreb. Nema tog mjesta koje u sebi ne krije duboke frustracije, neke skrivene i otkrivene užase preko kojih smo spremni preći ni ne osvrnuvši se. Svi smo mi skriveni iza kuća koje nemaju zidove, hodamo nacrtanim ulicama i uživamo u izmišljenom i nacrtanom cvijeću. U Dogvilleu i crnci su gospodari robovima, slijepi izmišljaju kako pada svijetlo na vrh tornja, a djeca žele biti kažnjena od profesora. U Dogvilleu, kako tvrdi glavna junakinja, ima užasno puno posla za mjesto u kojem nitko ne traži pomoć. Nećemo se onda više čuditi geniju Larsa Von Triera, i njegovoj istinskoj maštovitosti da prikaže svijet bez imalo šminke, kulise i scene. Film "Dogville" uvršten je u službenu konkurenciju filmskih festivala u Cannesu, Torontu, New Yorku, Sundencu i Tellurideu, neke je nagrade osvojio, neke nije, a redatelj koji je i prije njega bio slavan, još uvijek je.
film sam gledala još prije par mjeseci i dojam je još uvijek jak. Totalno drugačiji i totalno moćniji od svih dosad pogledanih (pogotovo američkih patetičnih filmova). Glumci, kao i ideja filma odlična. Jedna od moćnijih scena je kada ubije onu pizdu od tzv. dečka