Dobar posao u Italiji (The Italian Job)
Za ljubitelje auta, trka, naganjanja po gradu i van grada ovo će biti odličan film, pogotovo za neki vikend kada vam u lokalnoj videoteci oni brži od vas posude sve što valja. Sve kreće od besprijekornog plana originalne i spektakularne pljačke sefa punog zlatnih poluga, plana koji je isto tako, gotovo, besprijekorno sproveden u "vidi i umri" Veneciji. Savršeno organizirana i simpatična banda sastoji se redom od mahera u svom djelokrugu. Jedan je genijalac u planiranju (Mark Wahlberg, odnosno u filmu Charlie - iznimno bezličan tip koji neodoljivo podsjeća na neke od anonimaca koji su s vama išli u osnovnu, ali im se nikako ne možete sjetiti face (imena još nekako)), drugi je nenadjebivi vozač, treći je informatički freak, četvrti barata s eksplozivima bolje od Boška Buhe i Sirogojna zajedno (a jest i to teško), peti ima štofa za sefove …
No, jedan od njih odlučio je na potpuno hinjski i zvjerski način (to je tako da ga što više zamrzite te potom zdušno i gromoglasno navijate za pozitivce) zadržati poluge samo za sebe. To i uspijeva pa je jedini cilj ostatku preživjele bande (poginuo je tek onaj sa štofom za sefove, John (Donald Sutherland)), po svaku cijenu vratiti novce i nauditi onom zlikovcu. Ajde odat ćemo tko je zlikovac – to je Steve, kojega glumi inače vrlo dobri, a u ovom filmu dosta lošiji Edward Norton. Možda se razlog tako loše epizode krije u njegovoj izjavi kako u filmu sudjeluje samo zato što ga na to obvezuje ugovor, te da to nipošto nije njegov izbor. I inače niti jedan lik u Dobrom poslu u Italiji nije ni najmanje karakterno razrađen.
No, nije fora samo uzeti novce nazad, koje je usput rečeno Steve maksimalno zaštitio, nego u svemu tome izraditi Stevea i pokazati mu kako su oni mnogo pametniji od njega. Tu u cijelu priču iz nekih osobnih razloga (želja za osvetom oca, nastradalog Johna) ulazi Stella (Charlize Theron), obijačica sefova (kakav otac, takav, ne sin, nego kćer) zbog koje će se film svidjeti i onima koji nisu ljubitelji auta, trka, naganjanja po gradu i van grada, već i onima koji iz nejasnih razloga na filmu vole gledati dobre trebe.
Inače film je remake (nije mu ni do koljena) odličnog istoimenog britanskog filma iz 1969. godine s Michaelom Caneom u glavnoj ulozi, ali osebujan remake jer scenaristi tvrde kako su originalni film pogledali tek nakon što su napisali scenarije, želeći tako ne doći u napast da kopiraju. Dobar posao u Italiji proglašen je romantičnom komedijom, iako ja tu ne vidim ni romantike, a ni komičnosti. Možda da uvedu neki novi žanr, primjerice – akcijski za veseljake. Uspoređivan je s Taxijem, ali je Taxi u odnosu na ovo nenadmašiv i ultrakomičan film, a i scene vožnje u Taxiju su mnogo bolje i čak (zamislite) realnije, iako, ruku na srce, mora se priznati Mini Cooperi (bijeli, crveni i plavi – je li to nečija zastava?) u Italian Jobu izgledaju vrlo, vrlo dobro, a ne izgledali budući je navodno u filmu sudjelovalo nevjerojatnih 300 Minija. Baš me zanima je li se Mini nakon ove skupo plaćene reklame uspio barem malo progurati na američko automobilsko tržište.
Osim zabave, naganjanja i dobrih treba, gledatelj zahtjevnijeg ukusa vjerojatno će pozitivnim istaknuti nenadane obrate u filmu, koji povremeno znaju stvoriti napetost što je i gotovo jedini razlog zbog čega ovome filmu dajem tri zvjezdice – nek' se narod zabavlja i ne misli. Ne smijem zaboraviti reći kako posebno iritira to što nigdje nema murije pa se po L. A.-u se rade stvari kakve su bile nezamislive i u ratnom Sarajevu 1993. godine. No, to je konstantna mana velike većine akcijskih filmova.