Još tri kilometra do Bleiburga

U povlačenju u svibnju 1945. godine Ante Pavelić je bio daleko najbrža ptica. Do zuba opremljen zlatom, junačkom brzinom je ostavio hrvatske civile, hrvatske domobrane i svoje prevjerne ustaše, sa stavom "neka ih voda odnese". Vrlo je zanimljivo da se i izvukao i Maks Luburić, također na sličan način. Na samome Bleiburgu Rafael Boban je shvatio kamo stvari uistinu idu, pa je sa svojim 5. zdrugom na konjima odjahao put Amerikanaca i izvukao oko 10 000 ljudi od sigurne smrti. Po svjedočenjima preživjelih s Bleiburga, glavnina nije htjela s Bobanom jer su ga smatrali kriminalcem i usto su vjerovali Englezima, za koje će se pokazati da nisu ništa bolji od Maksa Luburića.

Juan Peron - mecena protjeranih fašista

Pavelić se skrivao do 1946. u Austriji, kada iste godine preko Italije ide u Meku i Medinu za bivše fašiste, Argentinu. Juan Peron očito je bio fan fašizma. Buenos Aires je bio idealna destinacija za propali "europski novi poredak" od kojeg nije ništa ostalo. Pavelić se čak 1954. sastaje sa Milanom Stojadinovićem, a tek 1956. osniva stranku "Hrvatski oslobodilački pokret" HOP, kao nastavak ustaškog pokreta. Naime, htio je pod svoje krilo staviti sve Hrvate pobjegle pred komunizmom, jer u emigraciji su bili i bivši HSS-ovci, pojedini intelektualci i svi oni koji nisu voljeli komunizam. HOP je imao središnjicu u Buenos Airesu, ispostave u SAD-u, Kanadi, Australiji i zemljama zapadne Europe.

Franco - vječni diktator

Već 1951. od bivših ustaša u Buenos Airesu nastaje "Hrvatska republikanska stranka". Šefa, pokojnog Korskog ste mogli vidjeti kako se smiješi s plakata na nekoliko prošlih izbora u Republici Hrvatskoj. Ovo je bila samo uvertira u veći rascjep emigracije. Stari fašist Pavelić biva napucan 10. travnja 1957. od UDBA-e pa iste godine prelazi u Madrid, gdje ga Franco objeručke prihvaća. Aktivnost HOP-a u Europi jača, ali stari lisac Franco ipak ne dopušta javne nastupe Paveliću. Pavelić umire 1959. godine i za nasljednika imenuje Stjepana Hefera (bivšeg HSS-ovca).

Kako je još za njegovog života vladala nesloga među emigrantima, nakon Pavelićeve smrti dolazi do još više rascjepa. Dio ustaških emigranata pod vodstvom Vjekoslava Vrančića osniva svoj paralelni HOP. Iz HOP-a nastaju organizacije tipa "Ujedinjeni Hrvati" i slične. Maks Luburić već se 1955. debelo posvađao s Pavelićem, pa on osniva "Hrvatski narodni odpor". Branko Jelić pak u Zapadnoj Njemačkoj osniva "Hrvatski narodni odbor" koji dominira povećom hrvatskom emigracijom u Njemačkoj (uključujući i gastarbajtere). U Australiji je nastalo "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" koje je također djelovalo i u Italiji. Svima je zajednička samo jedna stvar, svi žele ponovnu uspostavu hrvatske države. Luburić i australski revolucionari se zalažu za oružanu borbu. Cijelo vrijeme u emigraciji postoji i HSS, koji nikada pak nije podržavao Pavelića. Vinko Nikolić vodi "Hrvatsku reviju", glavni emigrantski časopis koji se izdavao u Buenos Airesu, pa zatim u Barceloni. Tu pišu svi emigranti, pa često dolazi do velikih svađa i prigovora na Pavelića, rasne zakone, slijepog poslušništva Nijemcima i Talijanima. Tu se javlja i Dido Kvaternik.

Bruno Bušić stajao je iza otmice aviona kompanije TWA iz 1976.

Drugu ustašku emigraciju i cijelu hrvatsku post - WWII karakterizira rascjepkanost, duboka prožetost UDBA-škim agentima, međusobne svađe, nekoliko glupih otmica aviona koje su nastale iz čistoga jada, jer drukčije nije išlo. Ponekad je UDBA (odnosno SDB ako ćemo stručno) znala bolje stanje u pojedinim organizacijama nego njihove središnjice. Prvo pravo ujedinjenje svih hrvatskih, pa time i ustaških emigrantskih organizacija je provedeno 1974. kada je stvoren "Hrvatsko narodno vijeće" (HNV) na čelu s Matom Meštrovićem, sinom kipara Ivana. U programu se postavlja cilj stvaranja hrvatske države. Legitimitet HNV-a su po hitnom postupku osporili HOP (frakcije Hefer) i HSS (šef Juraj Krnjević).