Hrvati često znaju reći bilo je to godine, a u ovom slučaju obožavatelji znaju reći bilo je to 1. veljače. Makar imamo određene sumnje oko toga je li nužno umrijeti da bi te cijenili, definitivno smo uvjereni kako nema tužnije stvari od rockera u srednjim godinama. Je li umro ili samo nestao, ne znamo. Ako i ne mora umrijeti, bilo bi pristojno da se barem pritaji, ali za mjesto u obožavateljskom panteonu i za stolom s Elvisom, Jimom, Ianom i Jimijem potrebno je ipak umrijeti ili nestati.

Godina nije '903. nego 1995. Mjesto radnje nije brdoviti Balkan nego brdoviti Wels u kišnoj Engleskoj. Manic Street Preachers su upravo snimili treći album, remekdjelo bijesa, depresije i iskrenog gnušanja prema stvarnosti. Tog dana, 1. veljače 1995. trebaju otputovati u Sjedinjene Države radi medijske promocije albuma The Holy Bible. Na zakazanom mjestu ne pojavljuje se tekstopisac i gitarist Richey James. Zabrinut, sljedećeg dana menadžer grupe policiji prijavljuje njegov nestanak.

I want to walk in the snow and not leave a footprint

Policijska istraga utvrđuje kako je James u svojoj hotelskoj sobi ostavio spakirani kovčeg, paket knjiga i filmova, fotografiju neidentificirane kuće i vlastite pjesme za članove benda te poruku I love you. U njegovom stanu u Cardiffu pronađena je putovnica, kreditne kartice i bočica Prozaca prepisana mu radi kronične depresije. Utvrđeno je kako je iz hotela otišao 1. veljače oko sedam ujutro, odakle se svojim srebrnim Vauxhall Cavalierom odvezao u svoj stan. Dva tjedna kasnije njegov auto pronađen je na benzinskoj pumpi pokraj Severn Bridgea, mjesta gdje su brojne samoubojice posljednji put disale zrak. Unatoč pomnoj pretrazi, njegovo tijelo nije pronađeno. Naknadno je još utvrđeno kako je neposredno prije nestanka s računa digao 32 000 funti. Iako je na njegov račun novac od autorskih prava nastavio stizati, više nikada nije diran. Roditelji, uvjereni kako je Richey, koji je očito pomno planirao svoj odlazak, umjesto u provaliju pod Severn Bridgeom otišao u ilegalu, anonimnost daleko od medija i glazbenog svijeta. Sličnu nadu godinama su izražavali i preostali članovi benda.

Richey James je rođen 22. prosinca 1969. godine u velškom rudarskom gradići Blackpoolu. Ostale članove benda poznavao je od osnovne škole. Jedno je vrijeme živio s Nickyjem Wireom. U intervjuima je znao kazati kako je do 14. godine bio savršeno sretno dijete. Od 14. godine bio je savršeno sjeban. Patio je od kronične depresije, insomnije, alkoholizma i anoreksije, bio je povučen, nesiguran, nestabilan i sklon samoozljeđivanju.

Najpoznatija epizoda iz njegove bogate povijesti samoozljeđivanja dogodila se 11. svibnja 1991. godine, prije nego su Manicsi izdali debi album Generation Terorist. Na intervjuu s novinarom NME-a Steveom Lamacquom, Richey je, kako bi sumnjičavom Lamacqu dokazao kako Manicsi misle ozbiljno u svojoj radikalno ljevičarskoj retorici, žiletom sebi na ruci urezao riječ 4REAL. Epizoda je završila sa 17 šavova. Kasnije, na jednom koncertu u Tajlandu je, nakon što mu je obožavateljica iz publike dala nož, sebi na pozornici izrezao prsa. Ponovno u bolnicu na šivanje.

Nakon njegova nestanka, zabilježeno je nekoliko navodnih, ne pretjerano uvjerljivih njegovih ukazanja po Britaniji, Kanarskim otocima i Indiji. Jedine čvrste posljedice njegova nestanka jest da je u šest mjeseci nakon njegova nestanka zabilježen 22-postotni porast prodaje Vauxhall Cavaliera i da je zabilježen porast nestanaka i samoozljeđivanja među adolescentima. Richey James danas ostaje jedna od 319 nestalih osoba nerazriješenih sudbina u Britaniji.

I am an architect, they call me a butcher / I am a pioneer, they call me primitive / I am purity, they call me perverted

Ako vidite jako mršavu osobu s puno ožiljaka i tragova ugašenih cigareta po tijelu i ruci, s nekoliko tetovaža poput USELESS GENERATION i I'LL SURF THIS BEACH, možda ste vidjeli Richeyja. Ali, šanse baš i nisu neke.