Ne znam znate li da je do 2002. godine u juniorskim redovima zagrebačkog prvoligaškog nogometnog kluba Dinamo igrao jedan tamnoputi mladac, državljanin Hondurasa. Znali za taj podatak ili ne znali, više nije bitno ... iz razloga što taj crnoputi mladi nogoloptaš imenima i prezimenom Luis Arcangel Ramos Colon prije pet godina prestao obitavati u dragoj nam metropoli, i trčkarati za loptom po maksimirskoj ledini. Travnatoj. A zašto, zapitat će oni naivniji među vama ...

Iz jednog, odnosno tri prozaična razloga koji se ogledaju u činjenici što je čak tri puta u osam mjeseci, koliko je boravio u Zagrebu, brutalno napadnut i pretučen. Bocom u glavu. Zbog boje kože. Svoje. Crne. Od strane skinheadsa. Zagrebačkih. Ujedno i pripadnika Bad Blue Boysa. Navijačke skupine kluba čije boje je i navedeni Luis Colon dotad branio. Na travnjaku. Maksimirskom. Zelenom. I sve to u jeku FIFA-ine kampanje koja je prijetila velikom novčanom kaznom, a možebitnim i isključenjem tada Mamić-Ćirinog kluba iz europskih natjecanja, a zbog rasističko-fašističkih ispada njihovih navijača na utakmicama europskih kupova.

Isti su ti navijači onomatopejama majmunskoga glasanja pratili svaki kontakt s loptom brojnih inozemnih tamnoputih igrača. Što, naravno, Dinamu pomoglo nije da iste te sezone ne izgubi od engleskog Fulhama na svom terenu rezultatom 3 : 0. I ispadne iz daljnjeg natjecanja. Zbog golova koje sve redom u "našu" mrežu zabiše suparnički igrači. Tamne boje kože. Pa onda recite da nema pravde. Ali slaba je to bila utjeha Luisu Colonu. I njegovoj glavi. Razbijenoj. Crnoj.