Hrvatski pravopis, dio problematike
Prije nego li uđem u problematiku hrvatskog pravopisa, treba pojasniti razliku između pravopisa i rječnika koju mnogi laici poistovjećuju, a sve jezikoslovce iritira. Rječnik, samo ime kaže - skup riječi, bilo stranih bilo domaćih, a pravopis skup pravila koja normiraju te riječi u jeziku. Primjerice u rječniku ćete naći i riječ dite, ali će pored nje stajati objašnjenje da je to lokalni dijalektalizam, itd. Do ilirizma, pojave Ljudevita Gaja i njegove "knjižice" tzv. Gajice (Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja) mi Hrvati pisali smo različitom grafijom, tzv. sjevernom i južnom - primjerice za ć se pisalo ch, s-sz, ž-sy, i-y, š-ss i sl. Gaj je iz češkog preuzeo č, ć, lj, nj, te gj-dj (koje tek kasnije kao đ uvodi Daničić) te počinje s jekavskim pisanjem jata!
Brozov pravopis iz 1892. koji nosi naziv Hrvatski pravopis daje konačno rješenje latinske grafije - imamo tri digrama dž, lj, nj te je prihvaćen đ. Nadalje taj pravopis priređuje i potpisuje se kao suautor D. Boranić, a u IV. izdanju samo je njegovo ime i mijenja naziv u Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika (tu je "pokriveno r" samo u modrjeti, ogrjev, a sve drugo je ekavizirano). Dolazi do ujednačavanja hrvatskog i srpskog jezika. Jovan Skerlić slijedeći stope Karadžića i Garašanina 4. studenog 1913. godine u Srpskom književnom glasniku postavlja pitanje - Istočno ili južno narječje, ekavica ili jekavica? Ma zamislite čak nam i nudi da će Srbi zamijeniti ćirilicu za latinicu ako mi prisvojimo ekavicu, što znači de facto da smo mi na gubitku, jer gubimo živi govor, jezik. Međutim ekavicom počinju pisati Krleža, Cesarec, Šimić, Donadini, ali ubrzo i prestaju.
Za Kraljevinu SHS izražena su dva pravopisa, Belićev, ekavskog tipa i Boranićev jekavskog tipa, i naravno usvojene su Belićeve norme. U NDH Mile Budak 23. lipnja 1941. godine potpisuje formuliranu ministarsku naredbu o hrvatskom pravopisu koji treba biti morfonološki (korijenski, tj. vrabac - vrabca). Nakon sloma nacističke vlasti Boranić 1947. i 1951. godine objavljuje pravopis (nema nijednog primjera je iza pokrivenog r). Eh, sad dolazi famozni Novosadski dogovor iz 1954. g. (zgodno je spomenuti da je omjer bio 7 Hrvata naspram 18 Srba i Crnogoraca). Postavljena je jezična unifikacija čiji je plan bio u nekoliko faza: dvočlanog službenog imena jezika (srpskohrvatski ili hrvatskosrpski), izrada zajedničkog pravopisa i rječnika te izrada zajedničke terminologije. S novosadskim pravopisom iz 1960. godine počele su se nametati riječi srpskog podrijetla - tačka, tačnost i sl. Kamen međaš koji označuje novo razdoblje za hrvatski jezik i državu je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. (17. ožujka) gdje se 18 javnih ustanova javno odreklo Novosadskog dogovora, pravopisa i rječnika. Napuštene su riječi tačka, muzika je zamijenjena s glazba, nauka sa znanost, saobraćaj sa promet ...
S Hrvatskim proljećem i godinom 1971. godine tiskan je Pravopis hrvatskog jezika autora Babić, Finka, Moguš koji je od strane državne vlasti spaljen, ali zahvaljujući Jakši Kušanu, koji ga je prokrijumčario, on biva tiskan u Londonu pa otud mu i epitet londonac (vraćaju se Brozovim načelima). Anić i Silić 1986. g. izdaju Pravopisni priručnik hrvatskog ili srpskog jezika koji tek 2001. mijenja naziv u Pravopis hrvatskog jezika (rastavljeni futur, neću, ogrjev). Babić, Finka, Moguš pravopis ima nekoliko izdanja od koje javnosti plijeni pažnju posljednje gdje je umjesto Finke - Sanda Ham. Taj pravopis se oslanja na petstoljetnu hrvatsku književnu tradiciju, ponajviše dubrovačku (i u Ranjine nalazimo strjelica, grješan). Hrvatski pravopis se vraća svojim temeljima koji su sadašnjim pravopisom nadograđeni. Svemu je krivac politika i novac. Svi pravopisi se spore oko svega par točaka - jat, jat iza pokrivenog r, futur i pisanje negacija. Znam, teško se sada naviknuti kad smo u zabludi već pedeset godina i pišemo i govorimo strelica, ali važno je da naši budući naraštaji znaju i da njih naučimo pravilno govoriti i pisati hrvatskim književnim jezikom.
članak je dobar , srbi su odustali od juge i srpskohrvatskog , vidi raspad juge, njihove su mogućnosti dugoročno ograničene -demografija plus prostor- i žele sačuvati srpski jezik i ćirilicu, žao mi je ovdašnjih jugonostalgičara, srbi su odustali od juge i zajedničkog jezika