1925. godine nasuprot glavne željezničke postaje (Glavni kolodvor Zagreb)  postavljen je spomenik najvećem hrvatskom kralju - Tomislavu. Poznata zagrebačka veduta. Pravi Zagrepčani su posebno ponosni na taj spomenik, a ponos izbija posebice oko Uskrsa. Već 1926. godine, neki zagrebački fakin je po noći, pred Uskrs konju kralja Tomislava ofarbao "jajca".

Da li se slična stvar događala i prije sa spomenikom bana Jelačića, ne znam, jer sam živio u doba komunizma kada je spomenik kralju Tomislavu bio gdje jeste, dok to sa Jelačićevim spomenikom nije slučaj, tako da za "jajca" ovog drugog konja provjereno znam. Još kao mulci išli smo znatiželjno gledat, jesu li se opet igrali s farbom ili ne. Hvala bogu, užitak za nas djecu, uvijek su mu "jajca" bila ofarbana. Ne pamtim da je i jedan Uskrs prošao bez toga.

Tko je to radio, ne znam, ali jedne godine sam i sam imao prste u tome. Zapravo, "jajca" su, po tradiciji, bila farbana dan prije Uskrsa, kako je red i kako "stari" nalažu. Tako smo jedne godine, sad već odrasli fakini, upali u park i vidjeli kako su konjska "jajca" previše čista. Upravo izazovno čista. Uskoro smo otkrili što je uzrok tome. Kod spomenika je dežurao policajac. Sam spomenik je na vrlo visokom postolju, pa izgleda da je to za zagrebačke geliptere bio prevelik zalogaj. Visina i drot u simbiozi.

Normalno, nisu ni znali, da je novi rod fakina već stasao. Za nastavak tradicije u novim izazovima. Već dopodne sam, razočaran, ustanovio da su jajca konja kralja Tomislava nepraznično neofarbana. Odmah sam potražio članove povremene klape iz ulice: Tinču, Fukija, Klempu i Joju. Skupili smo glave i pao je plan.

U sumrak su Tinča i Joja bezobrazno gazili travnjak na Zrinjevcu, i derali se kao majmuni. Policajac je jedno vrijeme podnosio to gaženje trave, pa kad je ustanovio da nema ni jednog njegovog kolege, nije izdržao, nego je potrčao za njima. To nam je dalo nešto vremena. Ne dovoljno da se popnemo na visoko postolje, ali dovoljno vremena da Klempa, Fuki i ja izvučemo pračke i ispalimo svaki po 3 bočice od tinte, pune uljane boje, u smjeru glasovitih "jajca", još glasovitijeg konja vrlo glasovitog kralja Tomislava. I zbrišemo.

Drugi dan smo uživali sa ostalim šetačima na Glavni, kojih je za svaki Uskrs bilo više nego inače. Svi su se zadovoljno smješkali. Posebice mi, noćni moleri. Imali smo isti pogled u očima, kao i svi prolaznici. Pogled koji nijemo pita: a ko je to napravil?

Tog običaja danas izgleda više nema …