Novo izdanje iz legendarnog serijala miksanih kompilacija berlinske etikete !k7 zvanih DJ-kicks, možda i najzanimljivije do sada, ovaj nam put dolazi posredstvom Norvežanina Erlenda Øyea. Ovaj suhonjavi i kratkovidni mladić uskih ramena s naočalama debelih okvira u stilu Minje Subote vjerojatno izgleda kao svačija prva asocijacija na spomen introvertiranog štrebera-cvikeraša, ali to naravno nije nikakva prepreka za profinjeni glazbeni ukus dotičnog, no o ukusu malo kasnije.

Za Erlenda se prvi put u muzičkom svijetu čulo kao za polovicu bergenskog dua Kings of Convenience, dijelu neformalne grupe istomišljenika ''New acoustic movement''. Cilj im je bio da samo uz dvije gitare i isto toliko glasova na glazbenoj sceni omoguće jednostavnoj i nježnoj Pjesmi povratak u žižu interesa što potvrđuje i programatski naslov njihovog albuma ''Quiet is the new loud'' izdanog 2001. Zvukom su se najviše približili Belle & Sebastian ili Badly Drawn Boyu. Pritom se ne odriču svog clubberskog identiteta jer ujedno predstavljaju i dio novog norveškog elektronskog vala uz Röyksopp, Annie i ostalu bratiju surađujući s njima. Junak naše priče je otpjevao i vokale na dva planetarna hita gorespomenute skupine Röyksopp, najuspješnijem norveškom glazbenom izvoznom proizvodu nakon Eduarda Griega i A-ha - ''Poor Leno'' i ''Remind me''. Ubrzo izlazi remiksirana verzija albuma ''Quiet is the new loud'' pod imenom ''Versus'' koja se smatra još boljom od originala i kojom su KOC stekli visoki kredibilitet i u elektronskim krugovima (remikseri Four Tet, Röyksopp, Erot ...).

Na sličnom valu zajahao je i Erlend kada je samostalno izdao album Unrest (2003.). Ovo malo elektro remekdjelo sastoji se od deset pjesama koje je snimio sa deset različitih inovativnih underground producenata (Morgan Geist, Soviet, Schneider TM, Björn Torske, Prefuse 73 ...) u isto toliko različitih gradova i osam zemalja. Nevjerojatnom se doima činjenica da sve ipak uspijeva zvučati homogeno unatoč spomenutom podatku. Nakon toga putuje svijetom puštajući ljudima muziku, ali ne kao običan DJ već kao DJ koji usput i pjeva, ''singing DJ'' dakle, što predstavlja pravi eksces u DJ kulturi. Budući da je to očito jako dobro radio ukazana mu je velika čast da u istom stilu složi svoj miks za DJ-kicks ediciju. On je to napravio na svoj jedinstveni način i to tako da se na nešto slično ovih dana zaista rijetko nailazi.

Realizacija uvrnutog i ambicioznog koncepta nije zatajila. Mr. Oye već je neko vrijeme stanovnik Berlina tako da već na početku cd-a neka nazi-diva elegično pjevuši ''So weit wie noch nie ...'' preko sočne deep-house podloge i već vidimo s čime ćemo imati posla idućih nešto manje od sat vremena. Erlend spaja naizgled nespojivo, nelogične kombinacije nikad nisu zvučale tako dobro i svježe, a i u rijetko koju stvar njegovi prsti tj. glas nisu intervenirali. On snenim baritonom pjevuši ''There is a light that never goes out'' Smithsa na tech-house sa prdećim basom Silicone Soul remiksa ''Poor Leno'', Elvisovu besmrtnu ''Always on my mind'' preko nekakve acidozne house podloge ...Čak stiže biti i seksualno eksplicitan (Avenue D - 2D2F što će reći too drunk to fuck) i nepovratno narušava svoj imidž pristojnog dječaka. Našlo se tu mjesta i za jedan od većih pop-slatkiša zadnjih godina ''If I ever feel better'' skupine Phoenix, najvećeg japanskog Beach Boys-fana zvanog Cornelius, njujorške punk-funkere The Rapture, čarobnjaka minimal housea njemačkog Čileanca Ricarda Villalobosa ...Sâmo miksanje je malo šepavo, ali koga još za to briga pored tako nepogrešivog izbora muzike. Erlend nam, dakle, priča jednu toplu elektro-priču idealnu za nadolazeće proljeće uz pomoć kolega iz Njemačke, Japana, Francuske, SAD-a, Finske, Italije ... Isplati se poslušati je. Ljudi, nabavite ovo.