Benediktinci u Hrvatskoj uglavnom su dijelili sudbinu svoga naroda: prvi samostani nastaju za nastajanja hrvatske države, doživljavaju najveći procvat u zlatno doba hrvatskoga kraljevstva, a mnoge zajednice nestaju nestankom hrvatske dinastije i državne samostalnosti. Na opadanje benediktinskih zajednica, uz njihove vlastite slabosti, utjecao je i dolazak prosjačkih redova koji su se nametnuli novošću i duhovnošću, osobito strožim siromaštvom. Uz to, mnogi su samostani nestali u vrijeme od 14. do 19. stoljeća, kad je mnogim zajednicama nametan vanjski poglavar. Posljednji samostani benediktinskih monaha u Hrvatskoj zatvoreni su početkom devetnaestoga stoljeća, u vrijeme francuske uprave.
Da nije bilo Benedikta i njegova Pravila, ne bi kraj Londona bilo Westminstera, ne bi u Njemačkoj bilo Münchena ili Münstera; u nas ne bi bilo Opatije, ne bismo imali Baščanske ploče, stalne izložbe 'Zlato i srebro Zadra', i tolikih drugih povijesnih i kulturnih spomenika - rekao je u jednom govoru naš teolog dr. Anton Benvin. Neizostavno treba spomenuti, kao značajni doprinos benediktinaca našoj kulturnoj baštini, jedan od najstarijih prijevoda Pravila sv. Benedikta - Ćokovsku regulu (prijepis potječe iz 14. st.) i mnoga druga djela domaćih monaha poput "Libra od mnozijeh razloga" iz opatije sv. Marije na Mljetu.
Benediktinci su dakle u Hrvatskoj zaslužni za širenje kršćanstva i njegovanje glagoljice. Godine 1252. samostan u Omišlju dobio je od pape ekskluzivitet glagoljanja u crkvi. Poznati hrvatski benediktinci su Mavro Vetranović, Ignjat Đurđević, Mauro Orbini, Martin Kirigin.