Benediktinski monasi
Poznata je izreka da su benediktinci preobrazili lice srednjovjekovne Europe. Oni su ti koji su pokretali duhovnu misao naroda. Njihova dva gesla jesu; "neka se u svemu slavi Bog" te "moli i radi". Glavna odrednica u plodnom radu uz molitvu i vjerski rad je pomaganje bližnjima.
Već od prvih stoljeće Crkve bilo je kršćana koji su željeli nasljedovati Isusov način života: slušajući i moleći Oca, djevičanski i siromašno. Početkom 4. stoljeća Crkva dobiva slobodu i mnogi žele postati kršćani. Broj Kristovih sljedbenika naglo se povećava, ali ne i njihova svetost. Nakon progonstva Crkve i razdoblja kršćanskih mučenika, koji sve žrtvuju radi kraljevstva nebeskoga, dolazi razdoblje vjerske mlakosti i uspavanosti u kraljevstvu zemaljskom. Ipak, neki kršćani žele biti dosljedniji svom imenu. Povlače se u osamu, kako bi što vjernije živjeli evanđelje. Zovu se monasi. Neki žive sami u pustinji, neki s braćom u zajednicama. Ime "Monah" dolazi od grčke riječi monos, što znači "sam" i "jedan". Prema tome nastadoše dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su "jedno srce i jedna duša". Monasi koji žive u zajednicama zovu se "cenobiti" (koinos = zajednički, bios = život).
Neki su monaški oci spajali ova dva značenja i naučavali da je monah onaj tko se od svih odijelio kako bi u Bogu sa svima bio sjedinjen. Uz sv. Augustina koji je bio veliki zagovornik cenobitskog monaštva na Zapadu, valja spomenuti i sv. Bazilija koji je glavni promicatelj bratskog života na Istoku. Njihovo viđenje zajedničkog života osobito će uspješno ostvariti sv. Benedikt početkom 6 stoljeća.
Monah, dakle slavi boga cijelim svojim životom. Slavi ga kako molitvom, tako i radom što je jedna od glavnih oznaka benediktinskog monaštva - duhovni sklad. Sve ima svoje vrijeme: vrijeme molitve i vrijeme rada, vrijeme pokore i vrijeme radosti, vrijeme šutnje i vrijeme govora. Benediktincima su u dnevnom redu, uz euharistijsko slavlje, najvažniji molitveni susreti. Nastojeći oko sklada molitvenog života časoslov mole zajednički, a izvanliturgijske molitve pojedinačno.
Za razliku od novijih družbi, monasi nemaju svoje posebne svrhe, nemaju u Crkvi neko posebno područje djelovanja. Monaške su zajednice pravno neovisne - nemaju provincija ni vrhovne uprave - i redovito ne mijenjaju mjesto boravka. Stoga je i svaka benediktinska zajednica dužna čitati znakove svoga vremena i prepoznavati vlastito služenje u svojoj partikularnoj Crkvi.
Tijekom svoje petnaeststoljetne povijesti benediktinci su se isticali na mnogim područjima. Osobito su njegovali liturgiju - njoj se ništa nije smjelo pretpostavljati - i u liturgiji Bibliju. Budući da imaju zajedničku monašku baštinu s istočnim kršćanima iz vremena nepodijeljene Crkve, u našem ih stoljeću pape sve češće pozivaju na molitvu i rad za jedinstvo kršćana. U svjetlu vjere benediktinci su djelovali i na polju kulture, medicine, znanosti, poljodjelstva. Moramo biti svjesni da su od 8.-12. st. obilježili vjerski, društveni i kulturni život kršćanskog svijeta. Na koji način? Provodili su razne misije, prepisivali su u svojim grandioznim skriptorijima (cijelu famu i kompleksnost toga možemo vidjeti u djelu U. Eca "Ime ruže"). Doživjeli su tri reforme: klinijevsku 10. st., cistercitsku 15. st., trapističku 18. st., a o važnosti benediktinaca dovoljno govori činjenica da su dali 40 papa i imali kroz svoju povijest oko 37 000 samostana.
Već od prvih stoljeće Crkve bilo je kršćana koji su željeli nasljedovati Isusov način života: slušajući i moleći Oca, djevičanski i siromašno. Početkom 4. stoljeća Crkva dobiva slobodu i mnogi žele postati kršćani. Broj Kristovih sljedbenika naglo se povećava, ali ne i njihova svetost. Nakon progonstva Crkve i razdoblja kršćanskih mučenika, koji sve žrtvuju radi kraljevstva nebeskoga, dolazi razdoblje vjerske mlakosti i uspavanosti u kraljevstvu zemaljskom. Ipak, neki kršćani žele biti dosljedniji svom imenu. Povlače se u osamu, kako bi što vjernije živjeli evanđelje. Zovu se monasi. Neki žive sami u pustinji, neki s braćom u zajednicama. Ime "Monah" dolazi od grčke riječi monos, što znači "sam" i "jedan". Prema tome nastadoše dva značenja monaškog imena. Neki oci, npr. sv. Jeronim, tumačili su da je monah onaj tko živi sam, sam s Bogom; dakle monah je pustinjak. Drugi su oci, osobito sv. Augustin, povezivali monaško ime s jedinstvom: monah živi u zajednici s braćom, ali svi su "jedno srce i jedna duša". Monasi koji žive u zajednicama zovu se "cenobiti" (koinos = zajednički, bios = život).
Neki su monaški oci spajali ova dva značenja i naučavali da je monah onaj tko se od svih odijelio kako bi u Bogu sa svima bio sjedinjen. Uz sv. Augustina koji je bio veliki zagovornik cenobitskog monaštva na Zapadu, valja spomenuti i sv. Bazilija koji je glavni promicatelj bratskog života na Istoku. Njihovo viđenje zajedničkog života osobito će uspješno ostvariti sv. Benedikt početkom 6 stoljeća.
Monah, dakle slavi boga cijelim svojim životom. Slavi ga kako molitvom, tako i radom što je jedna od glavnih oznaka benediktinskog monaštva - duhovni sklad. Sve ima svoje vrijeme: vrijeme molitve i vrijeme rada, vrijeme pokore i vrijeme radosti, vrijeme šutnje i vrijeme govora. Benediktincima su u dnevnom redu, uz euharistijsko slavlje, najvažniji molitveni susreti. Nastojeći oko sklada molitvenog života časoslov mole zajednički, a izvanliturgijske molitve pojedinačno.
Za razliku od novijih družbi, monasi nemaju svoje posebne svrhe, nemaju u Crkvi neko posebno područje djelovanja. Monaške su zajednice pravno neovisne - nemaju provincija ni vrhovne uprave - i redovito ne mijenjaju mjesto boravka. Stoga je i svaka benediktinska zajednica dužna čitati znakove svoga vremena i prepoznavati vlastito služenje u svojoj partikularnoj Crkvi.
Tijekom svoje petnaeststoljetne povijesti benediktinci su se isticali na mnogim područjima. Osobito su njegovali liturgiju - njoj se ništa nije smjelo pretpostavljati - i u liturgiji Bibliju. Budući da imaju zajedničku monašku baštinu s istočnim kršćanima iz vremena nepodijeljene Crkve, u našem ih stoljeću pape sve češće pozivaju na molitvu i rad za jedinstvo kršćana. U svjetlu vjere benediktinci su djelovali i na polju kulture, medicine, znanosti, poljodjelstva. Moramo biti svjesni da su od 8.-12. st. obilježili vjerski, društveni i kulturni život kršćanskog svijeta. Na koji način? Provodili su razne misije, prepisivali su u svojim grandioznim skriptorijima (cijelu famu i kompleksnost toga možemo vidjeti u djelu U. Eca "Ime ruže"). Doživjeli su tri reforme: klinijevsku 10. st., cistercitsku 15. st., trapističku 18. st., a o važnosti benediktinaca dovoljno govori činjenica da su dali 40 papa i imali kroz svoju povijest oko 37 000 samostana.
Postovana Braco Benediktinci, Ja Boris fra Roko OFS. Vrlo rado bih za koju godinu zelio ako je moguce sluziti u Vasem samostanu. Kao casni Brat Benediktinac. Zovem iz Beograda Srbije. Ukoliko je moguce da me kontaktira pater primus Benediktinskog samostana, bio bih Vam neizmjerno zahvalan