Rodio se 18. kolovoza 1675. godine u Dubrovniku. Otac mu Matija bio je ugledni dubrovački trgovac, a mati Deša Volanti sestra stonskog biskupa Frane. Kršten je kao Matija, no redovničko mu je ime Anselmo. Prezime Banduri sreće se i u verzijama Bandurini, Bandurović, Bandurius. Njegov rođak Ivan Aletin, sekretar Dubrovačke republike, bio je bibliofil i starinar, a posjedovao je arheološku i numizmatičku zbirku.

Anselmo se 1692. godine zaredio u benediktinskom redu, te boravio u dubrovačkom samostanu godinu dana, zatim se preselio u Italiju u Montescaglioso, no nakon kraćeg vremena vraća se u Dubrovnik gdje sluša predavanja dominikanca Antuna Bundića. Ubrzo odlazi ponovno u Italiju, u Aversi, gdje studira filozofiju, nakon nekoliko mjeseci seli u Rim, u kolegij sv. Anselma. Po završetku studija nastanio se u Firenci, gdje istražuje arhive s usmjerenjem povijesti, posebno južnih Slavena. 1700. godine dolazi u Firencu tadašnji najveći paleograf benediktinac Bernard de Montfaucona. Banduri mu pomaže u prepisivanju rukopisa, a ovaj uvidjevši učenost Bandurija, obeća da će mu po povratku u Pariz ishoditi da i on dođe. I zaista 1703. godine Banduri odlazi u Pariz na poziv firentinskog nadvojvode Cosio III Medici, koji mu omogućuje život u tom gradu. Tamo odmah počinje proučavati rukopise, te otkriva 140 Petrarkinih pisama, što mu podiže ugled u svijetu. Tu se Anselmo počeo baviti i Bizantom, a u Kraljevskoj knjižnici otkriva anonimni spis "Patria seu Origines Urbis Constantinopoleus". 

Anselmo Banduri (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

Prvo svoje djelo tiska u Parizu 1705. godine. To su sačuvana djela carigradskog patrijarha sv. Nicefora. Djelo doživljava još dva izdanja. U njegovom velikom djelu "Imperium Orientale sive Antiquitates Constantinopolitanae in quatuor partes distributae" sakupljeno je mnogo važnih neobjavljenih izvora za povijest Bizanta, kao i neki ranije pronađeni rukopisi, a među njima se nalazio i spis "De administrando imperio" cara Konstantina Porfirogeneta. To je bilo drugo izdanje za hrvatsku povijest važnog djela sačinjenog na osnovi novopronađenog rukopisa. Ovo djelo tiska u Parizu 1712. godine u dva velika sveska.

Drugo značajno djelo, koje se nadovezuje na prethodno, je "Numismata imperatorum Romanorum a Traiano Decio ad Palaeologos Augustos", Pariz 1718. godine, gdje je opisan život careva i cezara, prikazani kovani novci rimski, grčki i egipatski (Ptolomejevići). Kao dio tog djela izdana je numizmatička bibliografija "Accesit Bibhotheca nummaria, sive auctorum qui de re nummaria scripserunt", nastalih od XVI st. do njegova doba. To djelo je 1719. godine doživjelo drugo popravljeno izdanje, tiskano u Hamburgu.

Upravitelj knjižnice Cosima III je umro i nadvojvoda pozove u Firencu Bandurija, imenovavši ga novim upraviteljem. Bariduri nije otputovao, jer je u međuvremenu u Parizu našao zaštitnika kralja Luja XIV. Zahvaljujući njemu posta 1715. članom Academia des Inscription et des Beaux Arts. Ujedno je postao savjetnik Filipu Orleanskom i upraviteljem numizmatičke zbirke njegove majke Lizolote. No u tom poslu Anselmo je zanemario svoje redovničke dužnosti, te doživljava prigovore. To ga je nagnalo da preseli 1724. godine u dvorac vojvode od Orleansa. Do smrti (1743. godine) nije više objelodanio ni jedno djelo. Umro je u Parizu. Dokumenti, koji se odnose na njegov život, čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci, Nacionalnoj knjižnici u Parizu, a pisma u Vatikanskoj knjižnici te kraljevskoj knjižnici u Haagu.

Lupiga.Com