ŽENSKI SUD

Prenošenje privatne boli na javnu scenu

ritn by: Tatjana Gromača | 20.04.2017.
ŽENSKI SUD: Prenošenje privatne boli na javnu scenu
„Ljudi su prikovani za prošlost, zato jer su posljedice prošlosti bolne i svakodnevne, svi mi ne možemo odvojiti svoje živote od toga. Kada nam kažu – zaboravite prošlost – mi znamo da je nemoguće zaboraviti prošlost, zato jer je ona tu, u sadašnjosti koju oblikuje, a već se nazire i u budućnosti“, kazala je Staša Zajović iz "Žena u crnom", aktivistica koja je zbog svojih zalaganja u više navrata nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Ovu je tezu iznijela na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje je svoj rad predstavila inicijativa „Ženski sud – feministički pristup pravdi“. Osobita je specifičnost i važnost ovog događaja bila u tome što je on ugostio i same akterice, neke od onih zbog kojih djelovanje Ženskog suda pokazuje svoj smisao, žene žrtve rata, ratnog, nacionalističkog, ekonomskog, rodnog i drugog nasilja, koje su svjedočile o svojim ratnim i postratnim iskustvima, kao i o dobrobitima zajedničkog udruživanja i djelovanja unutar mreže.

„Bilo nam je važno da pokažemo kako žene nisu pasivne žrtve nasilja i nepravdi, nego da su nosile i organizirale otpor, tako da nam je bilo stalo da pokažemo da su žene ne samo primateljice i objekti nasilja, već i akterice otpora, i novih vidova pravde“, samo je jedna od tema koje su se mogle čuti na tribini u organizaciji Centra za građanske inicijative iz Poreča koja je održana prošlog tjedna na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje je svoj rad predstavila regionalna i međunarodna inicijativa „Ženski sud – feministički pristup pravdi“. Radi se o inicijativi vezanoj uz rat i postratne posljedice u bivšoj Jugoslaviji, koja uspješno djeluje već niz godina.

„Prvi ženski tribunal bio je Međunarodni tribunal o zločinima u Bruxellesu 1976. godine, a prvi Ženski sud u Pakistanu, u gradu Lahore, 1992. godine. Ženski sud pokrenut na području zemalja bivše Jugoslavije uključuje elemente i tribunala i sudova“, objasnit će nam Nela Pamuković iz zagrebačke udruge Centar za žene žrtve rata - Rosa. Posjetitelji tribine imali su priliku pogledati dokumentarni film, koji prezentira rad ovoga suda koji pripada takozvanim „alternativnim modelima pravde“

Nakon filma, o radu Ženskoga suda, razlozima i potrebama njegovog postojanja, kao i o konkretnim pozitivnim rezultatima koje on proizvodi, govorile su mirovne i feminističke aktivistice iz više organizacija, koje su ujedno i jedne od inicijatorica postojanja Ženskog suda na postratnom tlu nekadašnje zemlje - Staša Zajović, iz beogradske organizacije Žene u crnom, Biserka Momčinović, iz porečkog Centra za građanske inicijative te spomenuta Nela Pamuković iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata,

Osobita je specifičnost i važnost ove tribine bila u tome što je ona ugostila i same akterice, neke od onih zbog kojih djelovanje Ženskog suda pokazuje svoj smisao, žene žrtve rata, ratnog, nacionalističkog, ekonomskog, rodnog i drugog nasilja, koje su svjedočile o svojim ratnim i postratnim iskustvima, kao i o dobrobitima zajedničkog udruživanja i djelovanja unutar mreže Ženskog suda, mreže kroz čije su djelovanje i same tijekom godina, iz početnog statusa „žrtava“, prerasle u mirovno feminističke aktivistice. Organizatorica tribine u Puli, Biserka Momčinović iz Centra za građanske inicijative Poreč, govorila je o počecima rada Ženskog suda.

Staša Zajović, Nela Pamuković, Biserka Momčinović
Staša Zajović, Nela Pamuković i Biserka Momčinović (FOTO: Lupiga.Com)

„U svakoj zemlji bivše Jugoslavije postoje neke organizacije civilnoga društva koje su lokalno angažirane za rad Ženskoga suda, tako i u Hrvatskoj, gdje imamo Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata, koji rade na tome. Mi smo kao mirovne i feminističke aktivistice u te teme ozbiljnije uvedene 2010. godine, kada smo imale organiziranu prvu radionicu, koja je služila našoj pripremi za Ženski sud. Tu smo se mi teoretski upoznavale s tradicijom Međunarodnih ženskih sudova, koja se u svijetu širila u raznim oblicima, od šezdesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Imale smo predavanja, seminare, gledale filmove, pripremale se i 'izvlačile' svjedokinje. Imali smo puno radionica koje su vodile psihologinje, gdje su žene govorile o obiteljskom, radnom, ekonomskom i drugom nasilju, a prije svih o nasilju doživljenom tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji. Lepeza je bila ogromna, težište je bilo na ratu, ali su teme rada bile i pretvorba, pljačka – imali smo i svjedokinja, bivših radnica tvornice Kamensko“, objasnila je Biserka Momčilović, na što se nadovezala Nela Pamuković. 

„Ima nas koje smo još prije rata funkcionirale kao feminističke aktivistice, a pojavom rata postale smo angažirane i na mirovnom planu. Već su se devedesetih godina javile inicijative za osnivanjem Ženskoga suda na tlu bivše Jugoslavije. Neke su naše kolegice u to vrijeme sudjelovale na Ženskim sudovima u Južnoj Africi. Međutim, tek se po završetku rata, i dosta godina nakon, oslobodio prostor za to da žene koje su proživjele rat počnu iznositi javno svoja iskustva i priče. Svi smo bili svjesni da rat zapravo nije gotov, da su priče žena zaboravljene, iskustva potisnuta, pokazalo se da je prostor za njihov javni govor jako potreban. Pozvale smo mirovne organizacije iz bivše države, stvorila se kritična masa, počele smo ići po terenu i razgovarale sa ženama, u Vukovar, Lipik, Korenicu, Donji Lapac, Šibenik, Split… Imali smo javne prezentacije Ženskog suda, prikazivali smo film s međunarodnim iskustvima, svi su reagirali entuzijastično, i dogodilo se to da su žene počele iznositi javno svoja iskustva“, napomenula je Pamuković.

Naše sugovornice ističu kako su u startu organizirale ozbiljnu psihološku, i pravnu podršku svjedokinjama, jer je većina svjedokinja po prvi puta na regionalnim sastancima Ženskoga suda progovorila o svojim traumama, o kojima su šutjele godinama. 

„To znači da je takav način rada, kakvoga prakticiramo, žene potakao da progovore, jer su se osjetile sigurnima i podržanima. Nastojimo biti u kontaktu jedni s drugima, i funkcionirati kao jedna grupa podrške, tako da možemo kazati da su mnoge od tih žena, u međuvremenu, i same postale aktivistice. Osobito je bilo važno kako će, na regionalnoj razini, žene slušati jedne druge, i kako će se prihvatiti priče onih koje dolaze 's druge strane'. Tu su se paralelno događali i razni politički procesi, tu smo se sudarali s raznim nacionalističkim i drugim predrasudama“, pojašnjava Nela Pamuković.

Najveći Ženski sud na tlu bivše Jugoslavije, kaže Momčinović, održan je u svibnju 2015. godine u Sarajevu, u trajanju od tri dana. 

„Sud je bio vrlo snažan, žene su svjedočile, sutkinje suda su sa strane sjedile i govorile o kontekstu i o dijelovima osude. Na kraju su sutkinje donijele i presudu“, prisjeća se Momčinović. 

Ženski sud Sarajevo
Najveći Ženski sud na tlu bivše Jugoslavije održan je u svibnju 2015. godine u Sarajevu (FOTO: zenskisud.org)

Saznajemo i da su na organiziranju tog Ženskoga suda radile suradnice iz cijeloga svijeta – u Međunarodnom sudskom vijeću, koje je po završetku donijelo važne preliminarne odluke i preporuke, radile sljedeće članice: Vesna Rakić-Vodinelić (Beograd, Srbija), Charlotte Bunch (Center for Women's Global Leadership, Rutgers University, SAD), Kirsten Campbell (Goldsmiths College, London, Velika Britanija), Gorana Mlinarević (aktivistkinja i istraživačica, Sarajevo, Bosna i Hercegovina), Dianne Otto (Melbourne Law School, Australija), Latinka Perović (Institut za noviju istoriju, Beograd, Srbija), Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, Hrvatska). To je, Međunarodno sudsko vijeće, nakon mnogobrojnih svjedočenja žena o zločinima, ustanovilo da postoji pet oblika zločina: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, zločin zloupotrebe ženskog tijela kao bojnog polja, zločin militarističkog nasilja, zločin proganjanja onih koji su drugačiji i u miru i u ratu, te zločin socijalnog i ekonomskog nasilja. 

U izvještaju Međunarodnog sudskog vijeća Ženskoga suda ističe se, između ostaloga, i slijedeće: “Sve ove radnje su same po sebi zločini protiv mira i zločini kršenja ljudskih prava. Mnoge od ovih radnji jesu genocid, koje je počinila Srbija protiv nesrpskog stanovništva. Također, ove radnje jesu zločini protiv čovječnosti, koje su počinile sve države uključene u ratne sukobe.” 

Govoreći o kontekstu zločina, to je Vijeće zaključilo kako su “svjedočenja pokazala da je on sistem kriminaliteta koji povećava nejednakost odnosa moći između žena i muškaraca“

„Tu se pokazuju mnoge pojedinačne odgovornosti u sistemskim zločinima. Ta pojedinačna odgovornost tereti ratne zločince, političko i vojno rukovodstvo, kao i intelektualne elite. Oni su stvorili i održavali ratni sukob i fašističke etno nacionalističke ideologije koje su mizogine, heteroseksističke i militarizirane”, stoji u zaključku. 

Izlažući na pulskoj tribini mirovna i feministička aktivistica Staša Zajović, iz beogradske udruge Žene u crnom, kazala je kako su one samo preuzele ono što su radile žene u Africi, Latinskoj Americi i u Aziji.

„Razlika je u tome što smo mi to artikulirale na malo drugačiji način, i što smo metodologiju stvarale samim procesom, a tome su nas najviše navodile svjedokinje. Budući da smo mi inicijatorice feminističke i pacifističke aktivistice, onda nam je bilo važno da tu nepravdu koja se nanosi vidljivosti ženskog otpora ispravimo, da pokažemo da žene nisu pasivne žrtve nasilja i nepravdi, nego da su nosile i organizirale otpor, tako da nam je bilo stalo da pokažemo da su žene ne samo primateljice i objekti nasilja, već i akterice otpora, i novih vidova pravde. Imale smo ogroman broj aktivnosti, počele smo govoriti o mnoštvu drugih stvari, kao prvo o kontinuitetu nasilja, iz ratnog, u postratni period. Period mira za žene se jako teško može definirati, budući da se ono nasilje koje se je događalo u ratu provlači, jer žene rade kao roblje u tranzicijskom i profiterskom nasilju. Žene trpe nasilje na osobnom planu, tu posebno mislimo na Srbiju, ali ne samo na Srbiju, a to je da od svojih muških srodnika koji su bili prisilno mobilizirani ili su dobrovoljno učestvovali u ratu, nije postojao nikakav institucionalni okvir u kojem su one mogle govoriti o PTSP – sindromu, tako da danas vidimo da se u Srbiji najveći broj femicida događa od strane onih žena čiji su muževi ili sinovi bili učesnici rata. Naš feministički pristup je u tome da ne govorimo samo o izoliranom, rodnom nasilju, već da pokažemo višeslojnost nasilja, da je ono i etničko, militarističko, ekonomsko, pa je neophodno da se sve te dimenzije uzmu u obzir“, pojasnila je Staša Zajović. 

Pravda
Institucionalni pravni sustav nije dovoljan (FOTO: Pixabay)

Sve se naše sugovornice slažu u tome da je institucionalni pravni sustav nedovoljan, i da u najvećem broju slučajeva služi političkim elitama. Žalosno je, ističu, da on uopće ne uzima u obzir nasilje nad ženama, niti nasilje nad svima depriveligiranima, nad svima ugnjetenim i onima koji imaju malu ekonomsku i društvenu moć. Inicijatorice Ženskoga suda – feminističkog pristupa pravdi u zemljama bivše Jugoslavije, kažu kako im je u radu bilo vrlo važno ostvariti prostor za jednakopravnost bola, koji će ukidati hijerarhiju koja je bila jako izražena, kako bi se poštovala pojedinačna ljudska priča, a ne kolektivna. 

„Tako se stvaraju nove paradigme znanja, žene koje su pretrpjele nasilje su najbolji izvor znanja o onome što se dogodilo. Stvorio se prostor u kojemu je iskustveno jednako vrijedno znanje, i u kojemu su te žene nositeljice znanja za globalne politike, tu se ne izražava samo regionalna slika nasilja, naglašavaju, dodajući kako je izuzetno bitno i znanje koje imaju žene iz akademske zajednice, od kojih su se neke aktivno uključile u rad Ženskoga suda“, napomenuto je u Puli.

Na tribini je sudjelovala i jedna svjedokinja iz Srbije, majka i supruga koja je govorila o zločinu prisilne mobilizacije. Naime, mnogi muškarci i mladići iz Srbije nisu željeli ići u rat, na bojište su odvedeni silom. 

„Trebalo je jako puno vremena da mi, žene iz Srbije, progovorimo o zločinu prisilne mobilizacije, ali u vrijeme kada se to događalo, u gradu u kojemu živim, Kruševcu, mi žene smo danima protestirale na ulici zbog prisilnog odvođenja naših muževa i sinova u rat. Te su naše demonstracije tada čak rezultirale time da su neki muškarci dezertirali s Kosova, gdje su silom odvedeni, i vratili se u Kruševac, međutim, za tri dana došla je vojna policija po njih i ponovno ih silom odvela nazad“, kazala je ova svjedokinja. 

„Sada je ideja, pored ovih javnih prezentacija, da se organizira cijeli niz mini ženskih sudova po nekim određenim pitanjima – recimo vezano uz etničko nasilje u Sandžaku, zatim uz radna prava…“, saznajemo od Staše Zajović koje su nove težnje u radu Ženskoga suda. 

Vezano uz temu prisilne mobilizacije, koja je na tribini ponovno pokrenuta, naša sugovornica komentira ovako … 

„Tu teško da ima ikakvog izlaza, budući da je Međunarodno humanitarno pravo jako militarizirano, ne priznaje prisilnu mobilizaciju kao zločin protiv mira, što je svojevremeno ustanovljeno na sudu u Nürnbergu. U međuvremenu je došlo do pada u odnosu na zločin protiv mira, i on se više ne pojavljuje kao pravna tema. Međutim, mi smo na Haškome tribunalu zahtijevale da se to ponovno usvoji kao zločin. To bi bio veliki odmak, i u smislu demilitarizacije Međunarodnog humanitarnog prava. Rat je sam po sebi zločin, i onaj koji odbija učestvovati u njemu, to bi trebala biti jedna valjana osnova da se dobije azil, imamo sada ovaj primjer rata na Bliskom Istoku“, primjećuje Zajović, aktivistica koja je zbog svojih zalaganja u više navrata nominirana i za Nobelovu nagradu za mir

Ženski sud Pula
"Mi nemamo iluzija da će Ženski sud dati neko rješenje, ali ukoliko on predstavlja ne samo prostor za iscjeljenje, nego prostor za osnaživanje, i za samopouzdanje, kao i za aktivnu podršku drugima, tada već ispunjava smisao svojega postojanja" - zaključak je tribine u Puli (FOTO: Lupiga.Com)

Kako je već u razgovorima u Puli istaknuto, neke od žena koje su ustrajale u radu sa Ženskim sudom, u međuvremenu su također postale aktivistice. One su svoju privatnu bol prenijele na javnu scenu, bore se da to postane dio društvenog prostora. Radi se zapravo o tome da društveni prostor, na kojemu će se iskazati ono što se doživjelo u ovdašnjim društvima, ne postoji. 

„Ljudi su prikovani za prošlost, zato jer su posljedice prošlosti bolne i svakodnevne, svi mi ne možemo odvojiti svoje živote od toga. Kada nam kažu – zaboravite prošlost – mi znamo da je nemoguće zaboraviti prošlost, zato jer je ona tu, u sadašnjosti koju oblikuje, a već se nazire i u budućnosti“, kazala je Staša Zajović. 

Ove mirovne i feminističke aktivistice kroz svoj su rad pokušale ostvariti i koncept solidarnosti, u kojemu će osobe koje su objekti nepravde iz prošlosti, izraziti svoju solidarnost s onima koji su sada, trenutno, žrtve. Tako su nedavno išle sa ženama iz Srebrenice posjetiti izbjeglice s Bliskog Istoka. Na taj se način, pojašnjavaju, egoistični fokus sa sebe kao žrtve premješta na one druge, koji su sada ugroženi. To se pokazuje kao dobar način da se izlazi iz privatnog bola, da se stvara društveni prostor za bol, on djeluje vrlo iscjeljujuće. Velika je stvar to da tijekom jednog takvog procesa koji traje, i koji uključuje mnoštvo metoda i oblika rada, žena sebe prestaje percipirati kao žrtvu. U svome radu, ističu aktivistice Ženskoga suda, nisu pristajale niti na jednu vrstu komercijalizacije, niti bilo kakvih donatorskih pritisaka.

„Kazale smo – nama će dati nezavisne ženske fondacije. Mi nikada nismo dobili novac od Europske unije, niti smo to tražile. Jer toliko ima projekata koji postaju svrha sami sebi, i čine vidljivim fondacije koje ih financiraju, a što je s onima o kojima govorimo? Mi smo radile s malo novaca, ali onako kako mi mislimo da je dobro“, odgovaraju.

„Što se tiče ovdašnjih akademskih zajednica, osim žena koje su sudjelovale u procesu našega rada, i koje su artikulirale kontekst u kojem se događalo nasilje, puno je veći interes međunarodnih istraživačica. Ja sam govorila na brojnim univerzitetima u Španjolskoj, Italiji i drugdje, ali u Zagrebu nikada, samo u Novom Sadu, od ovdašnjih sveučilišta. Znači da je vrlo provincijalna ta zajednica, i da joj je stalno potreban nekakav impuls izvana da bi uvažila ono što se događa“, dodala je Staša Zajović. 

Tribina na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, koju je posjetio i određeni broj mladih studenata, završena je razmišljanjima sudionica: „Pravni sustav ne zadovoljava potrebe žrtava. Stalno se ponavlja isto: nekažnjivost zločina, i nezadovoljstvo žena tom vrstom pravnog sistema. Zbog toga Ženski sud. Država ženama ne daje nikakvu podršku, one jedino imaju podršku od organizacija civilnog društva. U mnogim slučajevima žene nisu dobile naročite pravne pobjede, ali su se kroz sudjelovanje u Ženskome sudu osnažile. Mi nemamo iluzija da će Ženski sud dati neko rješenje, ali ukoliko on predstavlja ne samo prostor za iscjeljenje, nego prostor za osnaživanje, i za samopouzdanje, kao i za aktivnu podršku drugima, tada već ispunjava smisao svojega postojanja“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Za kim zvono zvoni? Za Srbijom!

    16.04.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Za kim zvono zvoni? Za Srbijom!

  2. PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ne opraštaj nam Bože!

    04.04.2019.

    Marko Tomaš

    PARANOJA MARKA TOMAŠA: Ne opraštaj nam Bože!

  3. OTETO IZ TMINE: Srpsko samoobmanjivanje o kolektivnoj nevinosti u klanju

    29.03.2019.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Srpsko samoobmanjivanje o kolektivnoj nevinosti u klanju

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije