VUKOVARSKE APORIJE

Što su sve razotkrili hadezeovski rezervisti?

ritn by: Žarko Puhovski | 22.10.2018.
VUKOVARSKE APORIJE: Što su sve razotkrili hadezeovski rezervisti?
Ono što je počelo kao politička fraza početkom 90-ih odjekuje i danas kod hadezeovskih rezervista, ali i u organima gonjenja. Sve je pomiješano u toj zbrci, pa su svi (ali i nitko) potencijalni ratni zločinci (jasno je - svi na „njihovoj“, nitko na „našoj“ strani). Upravo stoga Penava&comp. ne mogu djelotvorno kritizirati nedostatke u radu represivnoga aparata - proizlaze, naime, iz istoga svjetonazorskoga izvora. Taj izvor nije tek u ideologiziranju, nego u doslovnome idealiziranju rata iz 90-ih; nije bilo dostatno preuzeti rusko-pravoslavnu-staljinističku formulu „domovinskog rata“, nego su (obvezatni) pozitivan stav svih spram rata već od sredine 90-ih poduprli formulom DDR (dostojanstvo domovinskog rata). Ako se rat u cjelini naziva dostojanstvenim, onda nije lako shvatiti kako je u njemu bilo ubijanja, mučenja, silovanja...

Zbivanja u Vukovaru 13. listopada izazvala su, posve očekivano, brojne komentare; neočekivano, međutim, ti su komentari uglavnom razglabali o posljedicama lokaliziranoga događanja naroda po usud Plenkovićeve političke pozicije (uglavnom u stranci, tek dijelom i u Saboru). Budući da je ubrzo postalo jasno kako su i Plenković i vlada, pa i HDZ, i dalje posve dobro (i „u sedlu“) pokazalo se - i posve površno gledano - koliko je ovaj pristup bio promašen. No, ta promašenost ne proizlazi toliko iz opsesije „javnosti“ (tj. medija) taktičkim potezima, koliko iz nevoljkosti, nepripravnosti ili čak jasnoga odbijanja da se u javnosti razmotre ozbiljniji problemi koji su ovih dana u Vukovaru (opet jednom) izišli na vidjelo. 

Vukovarsko se zborovanje, ponajprije, na formalnoj razini zbivalo kao masovna (a organizirana) „prisila prema pravosudnom dužnosniku“ (sukladno čl. 312. Kaznenoga zakona). Dapače, kao prisila spram većega broja „pravosudnih dužnosnika“ - do mjere u kojoj je moguće govoriti o prisili spram pravosuđa u cjelini. Naravno, ovdje je riječ „samo“ o moralnim kategorijama prigovora, jer je posve nezamislivo da bi Državno odvjetništvo skupilo hrabrosti za pokretanje ovakva postupka u situaciji u kojoj je upravo ono pod masovnim napadima. A s obzirom na izrazito loše stanje pravosudnoga podsustava dotičnu prisilu i ne treba organizatorima uzeti za zlo, jer neki je vanjski poticaj izgleda nužan. 

Na samome početku skupa njegov je organizator Tomislav Josić izrekao jednu od bitnih tema zborovanja: “Nisam siguran da smo svi za pomirbu i da nam se svima sviđa pomirba”. Pritisak na DORH (indikativno: znatno manje na policiju i sudove) formalno je, doduše, izvršen u cilju ubrzavanja suđenja za ratne zločine, posebice one počinjene u Vukovaru, ali je bilo lako razaznati pozadinsku notu - suživot nema smisla (barem u Vukovaru). Uostalom, Josić je javnosti - uz zagriženu protimbu ćirilici - poznat po stavu da bi “Vukovar bio sretniji grad“ da je bio vojno oslobođen (HTV, „Nedjeljom u dva“, 18. svibanj 2014.). 

Vukovar
Masovna atmosfera, kao što je poznato, ne pogoduje distinkcijama ili finesama (FOTO: Hina/ml)

Jednostranu uporabu motiva pravosudnih propusta jasno pokazuje jednostavna činjenica da organizatori ni u pripravama nisu pozvali nikoga od onih koji su desetljećima usamljeno insistirali na suđenjima za ratne zločine (HHO, Građanski odbor za ljudska prava, a posljednjih petnaestak godina prije svega Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću). Jer u tom bi se slučaju radilo o suđenju za sve ratne zločine, a to organizatorima nije bilo ni kraj pameti. Dapače, oni su, kao znak nepravde, Merčepa protustavili (neosuđenim) srpskim zločincima, jer im je, možda i nesvjesno, pobjegla asocijacija na zločine nad Srbima u Vukovaru još prije opsade grada. 

Ključni je naglasak bio na tvrdnji da „nitko nije osuđen“ za brojne zločine (od kojih su neki na doista krvavo uvjerljiv način, demonstrirani iskazima svjedoka i žrtava objavljenima na skupu). Ma koliko ovo obznanjivanje osobnih traumi graničilo sa sve popularnijom svjetskom medijskom praksom - već nazivanom „pornolence“ (hrvatski otprilike: pornosilje) - koja kombinira pornografiju i nasilje, ovakvi su javni iskazi katkada zaista u funkciji spoznaje ratnih grozota. Ipak, činjenica da je od kraja 1991. godine do danas kazneni postupak zbog ratnoga zločina pokrenut (ili traje) protiv 4.000 osoba (od toga 2,6 posto počinitelja s hrvatske strane), a osuđene su 563 osobe, u Vukovaru nije spomenuta, jer osnovni je masovni motiv bio da „ne kažnjavaju ratne zločine protiv naših, ali progone naše branitelje“. 

U završnome govoru, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava je, doduše, najprije pokušao pokazati neku vrst objektivnosti spram institucije kojom je posebice nezadovoljan: „svima treba biti jasno da sadašnji državni odvjetnik nije kriv za neprocesuiranje“, no pritom je, objašnjavajući razloge za nezadovoljstvo i sadašnjim funkcionarima, pokazao ipak neočekivano neznanje: "Ali ako za prvog zamjenika uzme čovjeka koji je bio na dužnosti u ranijem mandatu, onda se odgovornost povećava. Ako za drugog zamjenika uzme čovjeka koji je bio državni odvjetnik, postavlja se pitanje s kojim zaslugama?“. Naime, čl. 23. (st. 2) Zakona o državnom odvjetništvu jasno određuje: „Ako Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske ne bude ponovno imenovan na istu dužnost ili bude razriješen, nastavlja raditi kao zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske“. Ni sadašnji glavni državni odvjetnik nije, kao ni oni prije njega, „uzimao“ prethodnike za zamjenike, jer je to naprosto zakonski automatizam. 

Ivan Penava
Penava se našao na nepoznatome teritoriju, u političkoj ulozi vođe za koju nema kvaliteta (FOTO: Hina/ml)

Masovna atmosfera, kao što je poznato, ne pogoduje distinkcijama ili finesama, pa je moguće da Penava istovremeno spominje Merčepa u (razmjerno) pozitivnome kontekstu i zaziva stvaranje „povjerenstva za istinu“. Da traži od vlasti promjenu „zakona koji se tiču istraživanja i procesuiranja ratnih zločina“ i njihovu prilagodbu „onom vremenu i prostoru“ – vjerojatno to, ipak, ne znači baš uspostavu prijekih sudova (koji bi odgovarali nekim postupcima u „onom vremenu i prostoru“), ali svakako znači uvođenje potpunoga pravnog nereda u suđenja za ratne zločine (kod kojih je - i u Haagu i u Hrvatskoj - bio mjerodavan zakonski okvir na snazi u trenutku izvršenja zločina). Penava nadalje traži da za ratne zločine sude samo oni su „htjeli ovu državu“ (što više i nije tako lako ustanoviti) - pogotovo ako nije određen datum do kojega se moralo „htjeti“ hrvatsku državu (to bi, uostalom, moglo pogoditi, npr., i sadašnje ministre obrane i unutarnjih poslova, admirala Domazeta Lošu, itd.) No, Penavine su nesuvislosti rezultat činjenice da se našao na nepoznatome teritoriju, pod pritiskom masovnih htijenja, u političkoj ulozi vođe za koju nema kvaliteta. 

Ono što je nedvojbeno znatno važnije od Penavine insuficijentnosti, ali i od nominalnoga cilja okupljanja, jesu ograničenja koja proizlaze iz bitnoga konteksta vukovarskoga mitingašenja. Radi se, naime, o (još jednome) nastavku hadezeovske pobune protiv („trenutnoga“) HDZ-a, koja je u punome opsegu započela otporom usvajanju Istanbulske konvencije, a nastavljena (dvojnim) referendumskim aktivizmom, okupljanjem u povodu nogometnih uspjeha … Hadezeovska pobuna jest pobuna drugoga ešalona stranke protiv njezina vodstva (koje je otišlo odveć lijevo za ukus pobunjenik(c)a), a odličnim se alatom učinilo poentiranje na nezadovoljstvu žrtava rata i njihovih porodica. No, pritom su, u svojoj nespretnosti, na svijetlo dana izvukli godinama pažljivo skrivana protuslovlja vladajuće nacional-ideologije, utemeljene na osebujnome tumačenju rata iz devedesetih. Najbolje se to pokazalo u Penavinu (Šeksom potpomognutome) opisu neodgovornoga ponašanja hrvatskih vlasti koje su dopustile razmjenu dvojice zločinaca. „Jedan je Ilija Torbica, koji je iz zasjede pucao na policijsku patrolu u Sotinu te teško ranio policajca, i drugi je Slobodan Jurišić, koji je u Vukovaru ubio dvojicu mladih hrvatskih gardista.“ Šeks je čak tadašnjem premijeru Franji Greguriću rekao: „Ova dvojica nikako ne smiju u razmjenu, to su ubojice“. 

Pod pretpostavkom da su navodi točni, u oči bode potpuno nepoznavanje ratnoga prava. Abolicija se, naravno, nije mogla odnositi na ratne zločine, ali (nekvalificirano) ubijanje neprijateljske „oružane sile“ u ratu nije zločin, pa ni ubijanje iz zasjede. Jer, odavno je znano da je zločin rata upravo u tomu što u ratu ubijanje nije zločin; rat i nije drugo do organizirano ubijanje radi postizanja nekoga (političkog, svjetonazorskog, vjerskog, ekonomijskog, ne naposljetku: domovinskog) cilja. Ovakvi se „previdi“ pojavljuju (valjda ipak začuđujuće) i kod onih koje Penava napada, organa gonjenja. Tako je 21. rujna objavljeno: “Policijski službenici Policijske uprave šibensko-kninske (Odjel ratnih zločina) u koordinaciji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Šibeniku dovršili su kriminalističko istraživanje tijekom kojeg je utvrđena osnovana sumnja da je, u to vrijeme 47-godišnji srbijanski državljanin, u svojstvu komandanta 75. motorizirane brigade 'RSK', počinio kazneno djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika … S toga osnova sumnjiči ga se da 3. veljače 1993. godine nije poduzeo nikakve nužne i razumne mjere kada su nepoznati pripadnici 75. motorizirane brigade vojske 'RSK' na Miljevcima, u mjestu Popovići, tijekom oružanog sukoba, iz zasjede protupravno lišili slobode vatrenim oružjem ranjenu dvojicu pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, te su ih fizički i psihički zlostavljali.“ 

Vukovar
Za kažnjavanje, ali samo "njihovih" (FOTO: Hina/ml)

Ovaj policijsko-dorhovski galimatijas nedvosmisleno tvrdi da postoji Ratni zločin (valjda iz poštovanja pisan s velikim početnim slovom) u „protupravnom lišavanju slobode iz zasjede“!? Bilo bi, svakako, interesantno znati kako se to - u ratu - „pravno“ lišava slobode ranjenike (npr. tako da im se izrecitiraju prava koja pritom imaju). Tragikomično je, uz to, dovođenje rečene protupravnosti u istu razinu kažnjivosti s „fizičkim i psihičkim zlostavljanjem“ (čime se, zapravo, relativizira zbiljsko djelo ratnoga zločina). 

Riječju, ono što je počelo kao politička fraza početkom devedesetih odjekuje i danas kod hadezeovskih rezervista, ali i u organima gonjenja. Sve je pomiješano u toj zbrci, pa su svi (ali i nitko) potencijalni ratni zločinci (jasno je - svi na „njihovoj“, nitko na „našoj“ strani). Upravo stoga Penava&comp. ne mogu djelotvorno kritizirati nedostatke u radu represivnoga aparata - proizlaze, naime, iz istoga svjetonazorskoga izvora. Taj izvor nije tek u ideologiziranju, nego u doslovnome idealiziranju rata iz devedesetih; nije bilo dostatno preuzeti rusko-pravoslavnu-staljinističku formulu „domovinskog rata“, nego su (obvezatni) pozitivan stav svih spram rata već od sredine devedesetih poduprli formulom DDR (dostojanstvo domovinskog rata). 

Moguće je da ratnik bude dostojanstven, da takvi budu i ratni ciljevi, ali ako se rat u cjelini (pa makar i „domovinski“) obvezatno naziva dostojanstvenim, onda nije lako shvatiti kako je u njemu bilo ubijanja, mučenja, silovanja, razaranja. To su baš ovih dana svojom nesklapnošću (nehotice) razotkrili hadezeovski rezervisti (i neprofesionalni „pravosudni dužnosnici“). Ostalo su tek vukovarske aporije (aporija izvorno znači isto što i ćorsokak). A pravi način da Vukovar iziđe iz sadašnjega ćorsokaka jest zemljopisne naravi (otvaranje obližnjih granica), ali i političke (ukidanje etničkih razgraničenja).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/ml

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije