„Da biste radili ono što istinski volite, bez zadrške, morate u ovoj zemlji biti nepriznati. Da bi vas ljudi shvaćali, voljeli, morate biti marginalac, disident, otpadnik od krda, ukratko - neprijatelj. Drugačije ne ide. Ja sam inteligentan, nisam pametan. Pametni misle samo na svoje guzice.“ - Branimir Štulić.

Gusta zagrebačka magla spustila se nad stanice tramvaja pred Trešnjevkom. Pred stanicom u Trnskom gužva, nasmijana mladost se gura na prva vrata. Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam Štulića kako promuklim glasom opisuje zagrebačka praskozorja i trnci mi prolaze tijelom. Studenti bez diplome, šljakeri bez tvornica, bez cilja, radnici bez para umivaju Zagreb koji izranja iz kišne noći. Grad se budi i čujem mu disanje, grad u punom smislu te riječi. Ljudi odlaze na posao, psuju u koloni kojoj se ne vidi kraja prema centru, prema srcu zbivanja koje će vas raspodijeliti, neke na periferiju, neke prema kolodvoru i dalje, prema Blatu.

Proljeće je čak i u decembru, trinaestog ili bilo kog drugog, proljeće stoji iznad barikada sa podignutom rukom. Proljeće trinaestog u decembru. Zar sumnjaš u svoju djecu? Misliš da ne pamte? Da li te pitaju za put prema nebu, cijena je sigurno visoka?

Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam usnulu Azrinu demistifikaciju grada kojeg volim, grada koji je puno više od fasada, pročelja austrougarskih nomenklatura, grada koji je oduvijek bio perjanica svega urbanog, svega dobrog što je proizašlo iz mog vremena, vremena mog odrastanja, vremena u kojem se ljudi nisu bojali biti ljudi. Zagreb čeka da se iznad dimnjaka nad Trešnjevkom pojave dva konduktera koja će lozom razbiti krizu i poći za Remizu. 

Loza. 

Nitko više ne trgne malu lozu ili travaricu i onda odlazi na posao, vremena su teška za nas matore, mislim i psujem u koloni kojoj ne vidim kraja. Tramvaji pored mene prolaze sa grozdovima mladih ljudi, oni ne psuju i ne urlaju glasno kao zvijeri, oni su pitomi, pametni i ne tiče ih se svijet odraslih, svijet koji su ti odrasli, njihovi očevi, majke, sjebali. Sjebali u tolikoj mjeri da žele otići iz njega, svijeta koji im je stran, za kojeg ih isti ti očevi i majke nisu pripremili. Zbilja nije u redu, čujem Branimira Štulića kako me uvodi na Filigranske pločnike. 

Promatram te birceve njegova intelektualna života, njegovih praskozorja, istih onih zbog kojih sam zavolio taj grad, toliko europski identičan, ali opet, nekako naš, nekako poseban, grad koji ima svoje atmosfere. Grad koji, da ga jebeš, zavoljet moraš zbog njega, zbog načina na koji ga je on volio. 

I te atmosfere mi niti jedan doživljaj grada kao takvog ne može prenijeti doli napuklog glasa čovjeka koji u svom gradu nema bistu, nema stanište, nema identifikaciju. Mladi ljudi me slušaju, mladi ljudi znaju, za ostalo me boli kurac, riječi su Štulića, mistika, pjesnika, sina oca oficira koji je svoju frustraciju nacionalnom identifikacijom pretvorio u osudu, pretvorio u današnje sučeljavanje svega onog nacionalnog u ironiju, demagogiju. 

Na svom slučaju Branimir Štulić je pokazao Zagrebu koliko je prolazan. O toj prolaznosti moraš razmišljati slušajući njegove stihove dok stojiš u koloni na Maksimirskoj, jebenoj prolaznosti koja je grad sam po sebi, njegov identitet, lična karta. Kako se samo trude frikovi, Branimir ih je uočio, frikovi kojih nema kada Zagreb izranja iz sna, frikovi koji su nam uspostavili živote i mi svi mislimo da je to taj život i neminovnost, onakav život kakav nam žele kreirati frikovi. Tko za njih mari? Mediji? Mare li obični ljudi, kondukteri? Njih boli kurac, njihov svijet je periferija, mladost sa slušalicama u ušima. O čemu razmišlja stvorenje niotkuda? Možda te provocira? Proljeće trinaestog u decembru. Ili bilo kojeg drugog. 

O čemu razmišlja obrisano lice između dva osmjeha i nakanom tamnijom od noći?

I tada pogledaš u retrovizoru tramvaj koji te mimoilazi, pogledaš tu mladost koja sa slušalicama u ušima možda upravo sluša istu mantru i možda upravo ima isti osjećaj Zagreba, onog grada kojim se ponosi, onog grada koji ti tjera trnce u jutro okupano maglom uz promukli Branimirov glas. Zatirući Azru dajete gradu identitet, rekao je jednom veliki čovjek ovog grada upravo sa Peščenice kojom vozim, zatirući Azru dajete mi nadu, govorio je Željko Malnar gledajući sunce na svojoj Peščenici i zbilja dok vozite uspavanim gradom shvatite kako bi pogubno bilo da komunističke vlasti ili ove demokratske nisu zatirale Azru.

Sve ono bitno ostalo bi u domeni pivovara i marketinga, sve ono suštinski ostalo bi trivijalno, priznato i uvriježeno, sve ono izvanredno utopilo bi se u hrvatsko poimanje posebnosti. Komunisti, upravo oni kojih se grozio Johnny, danas su viđeni ljudi, ljudi kojima smeta isti buntovnik s podignutom rukom koji im je smetao i nekoć, buntovnik kojeg nisu razumjeli. Da bi volio grad moraš ga voljeti kroz njegove pjesme. Pjesme tih ljudi pjesme su njihovih sela, ne zagrebačkih praskozorja. Oni i onda i sada nisu razumjeli grad. Ovaj grad kojim uspavano vozim, ovaj grad kojeg je opjevao njegov nikada priznati bard. 

I u tome je kvaka.

"Da biste radili ono što istinski volite, bez zadrške, morate u ovoj zemlji biti nepriznati. Da bi vas ljudi shvaćali, voljeli, morate biti marginalac, disident, otpadnik od krda, ukratko - neprijatelj. Drugačije ne ide. Ja sam inteligentan, nisam pametan. Pametni misle samo na svoje guzice."

Morate biti osoba koja pije sa kondukterima jutarnju lozu i osoba koja je jedan od vas. Jedan koji nema za kavu, jedan koji nema za večeru u restoranima i skupim barovima Zagreba. Jedan kojem je život potpuno nalik na onaj vaš, život pod ovrhama, računima, beskrupuloznim ispadima kapitalističkog vremena koje vas kalibrira, resetira u svoju surovost, negativnu identifikaciju. Jedan od vas. Samo tako imate vjerodostojnost, ako prolazite živote malih ljudi, konduktera, blagajnica, radnika na cestama koji vas živciraju. Ako ste jedan od njih. A oni to prepoznaju kroz vaše stihove, vaše riječi koje imaju isti opori miris bijede kao i njihov. Ako vaše riječi mirišu na lozu, istu onu lozu koja se trgne pred jutro da se zaboravi noć. 

Da bi vas ljudi voljeli morate biti kao Branimir. 

Morate biti jedan od njih, s rasparanim jeansom i promuklim glasom koji osuđuje, koji prkosi onim drugima, onim ulaštenima u skupim odijelima. Morate biti kao onaj koji se odrekao honorara, onaj koji se odrekao beneficija, skupih ugovora, onaj kojem su ta jutra u tramvajima značila puno više od sigurne lagodnosti života. Onaj koji ih je opjevao na taj način. Da bi vam ljudi vjerovali morate biti dosljedni, morate biti roba koja nema cijene, roba koju gradonačelnik neće kupiti fontanama. Zamislite koliko vrijedi jedna zagrebačka fontana? A sada zamislite koliko vrijedi u rano jutro, kada sunce kupa grad, stih - "Kažeš sanjala sam te sinoć, željela sam te pred zoru, razgovaraš ni mnogo ni malo, sve onako slučajno, igra svjetla u tvojoj kosi, naizgled lijepa si?"

Jebeš fontane.

Sanjam dan kada ću vozeći kroz Zagreb proći pored njegove biste s podignutom rukom i obješenim fenderom. Gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest, ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše. Stajao sam tu na peronu ljeta gospodnjeg. Moglo je biti prošlo stoljeće.

Slinavi kurvari, bijedni genitalci, nezgodno potežu ukrućenu vjernost, zarobit će ti ličnost, slaniju od mora, odstupi korak ženo gledaj, nezajazni anđeli, kao krv crveni, kao znoj opori, oni dolaze.

Promatram ženu koja skriva ruke. Hladno je. Prelijepa je. Tvoje ruke u neskladu, između zbilje i sna, bubnja mi u ušima dok je gledam na raskršću kako pokušava kamuflirati pokidani šav na hulahopki. Zagrebačke ulice me opijaju, uvode me u stihove, poeziju, tražim ritam u koraku, usporavam ti hod, gledam je dok zastajkuje, svlačim je pogledom. Svako raskršće uvodi me u novu pjesmu, novu sličicu Zagreba. Grada kojeg volim. Grada koji mi je pružio ruku kada mi je bilo najteže. Grada u kojem žive ljudi koji su me zavoljeli i ja njih.

Hajde uzmi se sa sobom, uradi mi sve što znaš - sklapam oči dok mi buka zaglušuje misli, Zagreb je otpočeo novi dan, dan koji je zaklopio sve kasnonoćne nedoumice, sve romanse pijanih predgrađa, revolucionara na odlasku i dama noći koje su razmazane šminke napuštale zadnje terevenke, zadnje utvrde lokalnih mangupa. 

Zvali su je krvava Meri, nikom nije dala olako. Gledam je kako prelazi cestu, navučenih čizama koje ne skrivaju rupe na hulahopkama, gledam je kako ide iz hotela u koji se uvukla liftom iz garaže da je kamere ne snime, iz hotela u kojem je zadovoljila par dječaka, istih onih dječaka koji u njezino vrijeme nisu imali za sobu u hotelu, a danas ih posjeduju. Voljela je dlakave zvijeri, gonila ih strasno dan i noć.

Zanima me ta mladost pred tramvajskim stanicama. Ona mladost sa slušalicama u ušima. Što slušaju? Kakvu muziku. Dao bih sve da saznam. Možda ih opija isti onaj uvod u Sunčanu stranu ulice koji slušam i ja?

Ovo je dan kada sam bezuspješno slagao sve bircuze u niz, i hodao ulicama poznam dobro taj film, plazio sam po nogama i to do u kasno u noć.

Slušaju li oni tu rapsodiju svog grada? Čitaju li oni bilo što iz tog vremena? Našeg vremena?

A svako vrijeme u Zagrebu je isto, puno glasnih i bučnih ljudi koji zaziru od knjiga, zaziru od takve vrste pisaca i zaziru od bardova koji su opisali Zagreb, onaj Zagreb kojeg se užasavaju.

Onaj Zagreb koji svakodnevno sa slušalicama u ušima prolazi mimo njih. I ja sam među njima. Jedan u gomili očajnički tražim partnera za fuk. I lutam ulicama, dobro poznam taj film.

I sanjam.

Sanjam dan kada ću vozeći kroz Zagreb proći pored njegove biste sa podignutom rukom i obješenim fenderom.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Mio Vesović