„Žene koje stoje iza ovih objektiva, svaka na svoj način, otkrivaju delikatne, ali duboko dirljive odnose između čovjeka i životinja, podsjećajući nas na drevnu vezu koja nadilazi tek biološku povezanost. U kadar se tako uvlače prizori ptica, pasa ili mačaka koje, čini se, s fotografkinjama dijele tih, ali snažan dijalog. U tim je kadrovima sačuvana iskonska ideja o Gei, majci Zemlji, koju upravo žene oduvijek simboliziraju kao zaštitnice i njegovateljice života. Prisutnost životinja, bilo u urbanim dvorištima ili u divljini, svjedoči o čovjekovoj potrebi da pronađe sklad s prirodom, a ženski pogled na taj sklad posebno je prožet toplinom i suosjećanjem“, zapisala je kustosica Leila Topić o izložbi „Fotografkinje 2025.“ koja je u organizaciji Fotokluba Rijeka na Osmi mart otvorena u riječkoj Galeriji Principij. Ovu „navadu“ – da na Međunarodni dan žena organiziraju izložbe fotografija, kojima prethodi javni natječaj – u Fotoklubu Rijeka prakticiraju još od 1979. godine.

Već godinama se na društvenim mrežama oglašavaju stranice koje nude „pomoć pri pisanju akademskih radova“. Odlučili smo kontaktirati te stranice s upitom o tome koliko bi nas koštao, primjerice, seminar od četiri stranice, a koliko diplomski rad od četrdesetak stranica. Rezultati su ovakvi. Za seminar smo dobili ponude u iznosu od 30, odnosno 48 eura te jednu za znatno viših 185 eura, dakle za četiri stranice. U slučaju diplomskog rada, dobili smo jednu ponudu od 400 eura, koja nam je zapravo spuštena sa „400-500 eura“ nakon što smo rekli da ćemo razmisliti. Druga nam je ponuđena u dvije rate, s ukupnim iznosom od 440 eura, dok je treća ponuda iznosila 1.485 eura. Cijene, rečeno nam je, ovise o temi, broju stranica i datumu isporuke. Pa tko onda kaže da je obrazovanje neprocjenjivo? Naši sugovornici iz akademske zajednice složni su po pitanju toga da se prakse ovakvih tvrtki i "poduzetnika" neupitno trebaju zakonski kažnjavati.

Zadnjeg dana veljače svijet je u prijenosu uživo imao priliku gledati događaj koji bi iz temelja mogao promijeniti svijet u kojem živimo. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski stigao je u Bijelu kuću, u posjet predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu kako bi, prema planovima, utanačili, a potom, i potpisali dogovor o korištenju ukrajinskih rijetkih minerala. Sporazum je predviđao pristup SAD-a strateškim resursima Ukrajine u zamjenu za nastavak potpore. Otvoreni sukob pred upaljenim kamerama u Ovalnom uredu Bijele Kuće protutnjao je diplomatskim predstavništvima, naslovnicama novina i televizijskim špicama. Hrvatski mediji uglavnom su prenijeli samo „vatromet“, odnosno ono što se događalo u najžučnijim dijelovima susreta, kada su se američki predsjednik i potpredsjednik J.D. Vance nimalo diplomatski verbalno okomili na svog gosta. Na dnevnicima smo vidjeli svega dvije-tri minute sastanka koji je trajao gotovo punih 50 minuta.

Hitno je! Zadnji je čas! Nemamo što više čekati, naoružanje i modernizacija naše vojske mora nam biti još veći prioritet. Mi smo se trebali naoružati još jučer! Zašto je besmisleno ulagati u našu vojsku, obranu i zaštitu i slične rupe bez dna u koje će nas sunovratiti aktualna i europski dezorijentirana vlast? Kao prvo strašna je činjenica da nemamo više bog zna što ni braniti. Hrvatska u ovom trenutku ima preko pola milijuna stanova koji zjape zatvoreni i prazni. Ako tome pridodamo preko sto i pedeset tisuća podstanara, desetine tisuća zatvorenih apartmana i novogradnji koje se prodaju da ostanu zaključane kao vid štednje postavlja se logično i normalno pitanje što bi mi kao trebali braniti? No, problem nije samo u činjenici da nam nije ostalo puno našeg za braniti, nego i u tome što nas zapravo nema tko braniti. Jedino da unovačimo strane radnike i uvedemo vojnu obvezu za Filipince, Nepalce, Bosance i Srbe.