SLAĐANA BUKOVAC ZA HRVOJA POLANA

Buljiti u zeleno, imati kućicu u planini

ritn by: Slađana Bukovac | 04.04.2019.
SLAĐANA BUKOVAC 'ZA HRVOJA POLANA': Buljiti u zeleno, imati kućicu u planini
Trebat će još dugo da donekle shvatim pogubnost fotografije, užasan porok kadra. Trebat će poprilično vremena da razumijem kako se fotografija može preobraziti u porok, natjerati čovjeka na rub litice, ili iza kamionske prikolice pred kojom masovni ubojica umlaćuje leš. Trebat će mi određena vrsta iskustva, da shvatim kako fotografija može postati euforija od koje je nemoguće odustati, i zbog koje čovjek gubi iz vida smrtnost, a osobito vlastiti život, ili vlastitu smrt. Nisam vjerovala da će te uspjeti potrošiti. Mislila sa da ćeš im prkositi očima, tim našim gotovo zajedničkim očima iz rodilišta, pogledom koji nije ozbiljno sposoban prikloniti se, odrasti. Vjerovala sam da ćeš ih poraziti, sve te bombe, klanja, oštrice i batine, snajperske metke, svojom čistom košuljom, svojom slabošću koja je bila iznimnija od bilo čije snage, svojom tugom u kojoj je za svakog bilo mjesta.

Umro si od previše istine, ili od laži. Možda je to dvoje bilo moguće kombinirati, možda postaje letalno tek kad se spoji u jednu pojavu, jedan život. Toliko istine, vrlo krvave istine, one na koju se gledatelje upozorava prije nego što se ukaže fotografija, nikom ne bi smjelo biti pristupačno. Jednako kao što se nikom ne bi smjelo servirati toliko laži, koliko su servirali tebi, lagali su te na najužasniji mogući način na koji je čovjeka moguće lagati, dovodeći u pitanje tvoju stvarnost, sve ono što si pouzdano znao.

Upoznali smo se povodom izložbe. Možda "Krv i med" Rona Haviva. Bila je ona fotografija iz Bijeljine, i, govorim po sjećanju, Ron Haviv mora da je rekao da je uniformiranog psihopatu sa škorpionom, koji nogom udara leš, snimio sklanjajući se iza prikolice, ili nekog kamiona. Trebao mi je odgovor na pitanje kako je moguće fotografirati nekog takvog, tko se u svakom trenutku može okrenuti, ili čuti zvuk okidanja fotoaparata, nekog tko će u svakom slučaju istog trenutka pucati, i potom prići da vrhom čizme okrene leš, vjerojatno ga još jednom ustrijeliti iz blizine, u glavu. Trebao mi je, dakle, odgovor koji nitko nema, na pitanje koje svejedno nije moguće izbjeći. Kasnije se ispostavilo da se sve svodi na taj paradoks: u jednom svijetu, onom koji je pripadao meni, postoje isključivo pitanja. Drugi, koji pripada tebi, nema ni pitanja, ni odgovora.

Bio si na vrhuncu karijere. Nešto što je meni u svakom slučaju izgledalo kao nedostižan vrhunac, jer je pretpostavljalo sve što nisam mogla, za što nikad ne bih bila sposobna. Rođeni iste godine, kretali smo se u upravo cinično suprotnim smjerovima: ti, otmjeno građansko dijete, prema svojim najdubljim slobodama, Palestinama, i Iracima. Ja iz provincije, preko prozaičnih studentskih smještaja i bonova za hranu, do vlastite uvišene robije, redovite plaće i fiksnog radnog vremena. Jedino što smo uistinu dijelili bila je godina rođenja.

Ne vjerujem da postoji ijedna druga osoba s kojom sam do te mjere osjećala tu generacijsku srodnost, ta naša zagušljiva rodilišta, prve razrede pučke škole kada nam nakon poduljeg škiljenja konačno na nos nabiju očale, jebene prijemne ispite za fakultete za koje nemamo pojma zašto smo ih upisali. Bio si savršen vršnjak, onaj zbog kojeg nam je svima drago, jer je iznevjerio očekivanja na način da ih je pobijedio. Većini ljudi koji tvrde da si im bio prijatelj, zapravo si bio tajni brat. Brat kakvog svi trebaju, i kakvih jedva da uopće ima. Nježni brat, koji nikad ne postavlja pitanja, niti mu odgovori išta znače. Nesigurni brat, koji se razotkriva samo kako bi drugima njihovu vlastitu nesigurnost učinio lakšom. Rastuženi, krhki, plemeniti brat, čije postojanje čini manje apsurdnom činjenicu što smo sami uopće rođeni.

Sjećam se vlastite duboke psihičke krize, jednog dana kada mi se učinilo da si jedina osoba koju mogu podnijeti da vidim. Kako posrćem po kaldrmi Tkalčićeve ulice do kafića "Melin", gdje sjediš za šankom, uvijek u čistoj košulji, s pivom i otvorenim laptopom, na kojem su tvoje fotografije, tvoje krvave fotografije istine koja bi svakog dotukla. Sjećam se vlastitih ruku na nekakvoj površini, od drveta ili lažnog mramora, sjećam se olakšanja, srodstva, naredne runde piva, sjećam se toga da nije važno ono što se događa nama, već što, i na koji način, možemo ispričati o drugim ljudima. Sjećam te se kao luđaka, gotovo sveca. Sjećam te se kao čvrstog mjesta, na kojem se uvijek moguće uspraviti, i sjetiti se kamo si uopće krenuo.

Trebat će još dugo da donekle shvatim pogubnost fotografije, užasan porok kadra. Trebat će poprilično vremena da razumijem kako se fotografija može preobraziti u porok, natjerati čovjeka na rub litice, ili iza kamionske prikolice pred kojom masovni ubojica umlaćuje leš. Trebat će mi određena vrsta iskustva, da shvatim kako fotografija može postati euforija od koje je nemoguće odustati, i zbog koje čovjek gubi iz vida smrtnost, a osobito vlastiti život, ili vlastitu smrt.

Nisam vjerovala da će te uspjeti potrošiti. Mislila sa da ćeš im prkositi očima, tim našim gotovo zajedničkim očima iz rodilišta, pogledom koji nije ozbiljno sposoban prikloniti se, odrasti. Vjerovala sam da ćeš ih poraziti, sve te bombe, klanja, oštrice i batine, snajperske metke, svojom čistom košuljom, svojom slabošću koja je bila iznimnija od bilo čije snage, svojom tugom u kojoj je za svakog bilo mjesta. Potrošili su te na način na koji se troši, ili haba, bilo koji materijal, pa čak i kvarcni kamen. Velike, prestižne novinske korporacije, one iste zbog kojih mi se činilo da si na vrhuncu karijere, pažljivo su razabirale tvoje fotografije, i tvoje dokumentirane istine. Odabirale su, kao što se uglavnom i odabire, ono što njihovim vladama bolje politički konvenira, i što se bolje prodaje.

Tada su već potpuno oživjeli demoni, jezivi demoni u glavi, profesionalna bolest, strahovito jednostavna, na koju je osuđen čovjek koji boravi u strašnoj istini, ili je takve profesije. Valja buljiti u zeleno, imati kućicu u planini. Osluškivati tihe, diskretne životinje. I, konačno, valja se pozabaviti istinom samom, nešto verbalizirati, poduzeti sve što je moguće da netko konačno shvati to čekanje pod projektilima, plač i dječje pogrebe, da netko razumije užasnu asimetriju masovno naslaganih tabuta, da se prenese taj urlik obitelji, vapaj koji se kreće prema otvorenom nebu.

Na tom malom hrvatskom prostoru, unutar tog bumeranga koji se prenemaže da je nekakva osobita autonomija, prijetili su ti smrću jer si fotografirao ljude kako pljačkaju robnu kuću tobožnjeg Kraljevskog grada. Nakon dvadeset četiri sata skinuli su ti izložbu jer su se na njoj vidjela tamna, arapska djeca. Nekoliko desetaka kilometara istočnije, u nekakvoj jednako novokomponiranoj i divljačkoj, i jednako u zlo ogrezloj državi, izbacili su te iz kafića, jer si oko rukava imao bijelu traku, što je simboliziralo smrt više od tri hiljade civila, među kojima je bilo stotinu djece.

Svi smo te voljeli, to je masovna pojava. Ne samo da smo te voljeli, nego smo bili u tebe zaljubljeni, na toliko različitih načina. Mi, žene i muškarci, transekssualci, djeca. Osobito unesrećeni, slomljeni, uplakani ljudi, s kojima si bio u stanju biti jedno, i uopće nisi pitao za cijenu. Ispostavlja se da si James Dean hrvatskog novinarstva, da si se, tako karizmatičan, luđačkom brzinom zalijetao u provalije. Da si odbijao pristati, ostarjeti.

Je li te ubilo previše istine, ili još daleko odvratnija laž? Što se dogodilo u tom snu, tvom posljednjem snu, u tom savršenom i bezbolnom odlasku, mili moj virtualni blizancu, ti prekrasno ljudsko biće, zbog kojeg me istovremeno razdire i ljubav, i očaj? Ovo naime jest smrt kakvu zaslužuješ, strahovito obzirna i diskretna. To je tvoj konačni odmor od nepodnošljivog umora, koji ti je bio namijenjen. Iz tvoje perspektive, smrt čovjeka starog 48 godina, čovjeka koji je umro u snu, vjerojatno nije osobita tragedija. Za mene, sebično, cijela stvar se izokreće. S kim ću ostati, s kim ću starjeti, nakon tako elegantne smrti poput tvoje. Na što još mogu računati, nakon te strahovite izdaje koju si proizveo, samo zbog toga što ti je smrt bila daleko jasnija nego život. Sigurna sam da ti je se sa svojim neočekivanim, i slučajnim principom, smrt izgledala kao višeslojna papirnata maramica, neutralno mjesto na koje ćeš aterirati, ne narušavajući ničiju udobnost.

Ugodno spavaj, ti lijepi i delikatni čovječe, ti fenomenalna pojavo koju nismo spasili na vrijeme, jer na vrijeme ne poduzimamo nikad, i ništa. Tvoje fizičko nepostojanje osjećam, bolno pulsira u svakoj sekundi. Tvoja prisutnost trajna je, gotovo nametljiva, i takva će i ostati. Tebe će pohraniti i sahraniti, ali nikad nećeš uistinu umrijeti. Tako malo stvari doslovno i trenutačno umire, i to najčešće zbog toga što im je stalo srce. Tvoje srce, u trenutku kad si zaspao, i dalje je ravnomjerno kucalo. U jednom je trenutku odustalo, atraktivno, delikatno, usijano srce, u tom tijelu svijenom kao da traži zaštitu.

Ljudi su te masovno voljeli. Ja sam sigurna da sam te voljela, da te trajno volim, i da si me ovim odlaskom, koji strahovito nalikuje na surove ratne gubitke, trajno oštetio.

Tekst prenosimo s Facebook profila Slađane Bukovac, uz dozvolu autorice. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivan Zupanc

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IVAN ERGIĆ: Povratak

    16.10.2019.

    Ivan Ergić

    IVAN ERGIĆ: Povratak

  2. FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

    01.10.2019.

    Nataša Škaričić

    FENOMEN GRETE THUNBERG: Objekt perverzne zabave medija i javnosti

  3. BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

    30.09.2019.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Nazovi Toplane zbog ratnog zločina

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije