MEMORIJALIZACIJA I APROPRIJACIJA

Moj otac, ugušen u krvi rođaka i komšija...

ritn by: Ferida Duraković | 25.07.2018.
MEMORIJALIZACIJA I APROPRIJACIJA: Moj otac, ugušen u krvi rođaka i komšija...
Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj 'reformi', baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike a da je sreće, pameti i volje i kakav sud bi mogao odgonetnuti u kom pravcu su odvezeni. A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.

Ovo neće biti samo moj tekst. Ovo će biti tekst Edina Ramulića, koji ću samo proslijediti vama, sa svojih nekoliko opaski, uz izvinjenje Edinu što sam se uopće usudila da išta iz ovog teksta komentiram. Ali moram. Edinov tekst mora iz prostora Facebooka otići šire, i dublje, i jače, koliko god je to moguće.

Svašta sam od početka rata u BiH pročitala što su napisali razni idioti, nacionalistički bolesnici, naivne budale i sitne ratne i poratne šićardžije – o tome ko je koga napao, o „vjekovnoj mržnji“ među narodima u BiH, o tome da su „naši“ ovakvi, a „njihovi“ onakvi ... ali moj jučerašnji dan obilježile su dvije objave.

Jednu je napisala žena - ne znam je li i sama majka ali i ne mora biti, naravno - koja obnaša funkciju potpredsjednice Skupštine Srbije. Evo tog tweeta.

Monstruozna poruka Šešeljeve zamjenice (SCREENSHOT: Twitter)

Ne pada mi na pamet da komentiram ovu izjavu. Osim možda činjenice koja me užasava: ovaj tweet napisala je žena, moguće i majka, što ga čini još morbidnijim i još užasnijim. I tu morbidnost pojačava namjerno krivo napisano prezime: Mehmetović. I nije više važno što je Tweet obrisan – šteta je učinjena, bjesovi su uzvitlani.

Ali važna je, prevažna ova objava u kontekstu druge objave, koju ovdje donosim cijelu jer se ne usudim cijepati je – ko sam ja da išta u ovoj objavi smatram manje ili više važnim?

„U ovakvoj ljetnoj noći, tačno prije 26 godina ubijen je moj otac Uzeir. Skapavao je danima na prljavom betonu. Gladan, žedan, prebijen, u smradu i strahu za sina pored sebe. Tolike besane noći sam se znao do jutra utješiti da je taj mitraljez kojeg su postavili na školsku klupu ispred limenih vrata prostorije broj 3 donio olakšanje. Da je kalibar 7,9 mm izbrisao patnju sa iscrpljenog, radničkog lica, moga oca. A znam da nije. Kada su im bacili suzavac u već zagušenu i pretrpanu prostoriju pa počeli pucati agonija je bila najveća. I trajala je nepodnošljivo dugo, satima.

Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj 'reformi', baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike a da je sreće, pameti i volje i kakav sud bi mogao odgonetnuti u kom pravcu su odvezeni. A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.

Više ne idem na komemoracije na koje sam prvi počeo dolaziti i pozivati druge da mi se pridruže. Ne mogu da na tom mjestu slušam političare, skrnave mi intimu tog mjesta i oduzimaju mu svetost. Mic po mic, političari su preuzeli Keraterm i od njega kao i od drugih prijedorskih stratišta napravili svoje predizborne skupove. Ploču sam postavio tačno na onom mjestu gdje su logoraši iz trojke zadnji put vidjeli sunce prije nego će ih utjerati u halu da nikad živi iz nje ne izađu. Na mjestu gdje su ih tjerali da se svlače do gola i da kleče u pozama. Gdje su ih na smrt prebijali i oduzimali posljednje atome ljudskog dostojanstva.

I za tu ploču danas kažu da je mala, skromna, neki joj važu i riječi. Preblage im. Ne bljuju vatru iz kamena. A ploča je taman tolika da sam je mogao sam utovariti i istovariti iz moje Jette. Tog 24. jula 2003. godine okupljeni na komemoraciji su stajali okamenjeni kao ta ploča. Zastrašile ih prijetnje iz srpskog logoraškog udruženja jer su najavili da će doći i fizički spriječiti postavljanje ploče. Zastrašila ih je i lokalna televizija iz Sanskog Mosta koja je širila glasine o navodnim prijetnjama i policijskim zabranama.

Ljudi su nijemo stajali i pustili me da sam istovarim tri kamena elementa ploče, cement, pijesak, kreč i alat. Tek kada sam zakopao temelje i zavapio: ljudi pa recite mi barem kako da zamijesim beton jer nemam pojma o tome, prišao mi je jedan Novljanin, saborac iz Sedamnaeste, a potom su i mnoge druge ruke pritekle i pomogle da ploča danas tamo stoji gdje stoji. Nikad je niko nije ni ogrebao a ponekad se čak i prijedorske vlasti znaju pohvaliti sa njom pred kakvim stranim ambasadorom. Dozvolu nikad nisu dali.

I jedina je u Republici Srpskoj koja označava neko bivše mjesto zatočenja nedužnih ljudi. Petnaest godina kasnije niko nije uspio obilježiti niti jedan drugi logor. Ponosan sam što je u istraživanju UNDP-a o memorijalima ta ploča navedena kao rijetko pozitivan primjer memorijalizacije u Bosni i Hercegovini, jer niti izražava vrijednosti sud niti reklamira vjere i nacije. Na ploči ima taman toliko slova koliko je moglo stati na kamen težine 50 kg. Veći nisam mogao nositi. Kome treba više riječi eno mu presuda. A eno mu i logora, neobilježenih.“


Poruka koju je Ramulić ispisao na postavljenoj ploči (FOTO: Facebook)

Moj komentar na Edinov post bio je: „Sve je to, Edine, preuzela SDA i tvoje bolno i strašno sjećanje upisala kao svoje političko vlasništvo.“

A sada dodajem - Jer pravo na memorijalizaciju u oba pomenuta slučaja (mislim na smrt Hatidže Mehmedović, jedne od najboljih među Majkama Srebrenice, kao i na post Edina Ramulića) treba da imaju samo i isključivo porodice ubijenih i nestalih osoba – ne ni jedna politička partija, ne ni jedna politička opcija, ne ni jedna osvetoljubiva udruga/udruženje/asocijacija (da ne kažem država) koja ostrašćeno i teledirigovano žrtve koristi kao sredstvo za političko potkusurivanje u predizborne i druge političko-nacionalističke svrhe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

    04.12.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Neprikladno vrijeme

  2. PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

    27.11.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Vojvodina - poslovni potez koji Beogradu donosi profit čitavo stoleće

  3. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije