LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI

Kako smo preživjeli Jasenovac

ritn by: Ivor Fuka | 27.04.2015.
LUPIGA SA SVJEDOCIMA POVIJESTI: Kako smo preživjeli Jasenovac
„Mislili smo da ću i ja završiti u dječjem logoru, ili kako se to već zvalo, ali ustaše su mojoj majci rekli neka me vodi kući iz Jasenovca, jer ionako taj put neću preživjeti. Imao sam šest i pol godina, bio sam jako slab, užasno mršav i blijed. Otac, koji je već bio u logoru, i do kojeg je majka uspjela nakratko doći, dok sam ja ostao sjediti na zaprežnim kolima, silno me je želio vidjeti, ali na kraju me nije vidio. Oprostite, emocije me sustižu“, prisjeća se kroz suze 80-godišnji Branko Dabić, kojeg smo zatekli na obilježavanju 70 godina od proboja jasenovačkih logoraša. Nedaleko njega sjedio je i Bogdan Petković (92) jedan od najstarijih preživjelih logoraša. „Razboljeti se nije smjelo. Svi su ovdje bili neljudi“, kazuje nam ispovijedajući nevjerojatnu priču kako je uspio preživjeti. Ovo su njihova svjedočanstva.

Bogdan Petković ima 92 godine i jedan je od najstarijih preživjelih logoraša Jasenovca. Ponosno odbija da mu pomognemo nositi torbu. Ne treba mu, kaže, nikakva pomoć ni pri hodanju, što i pokazuje odlučno koračajući kroz kolonu ljudi, kao da mu je barem 20 godina manje. U zloglasni logor je stigao kao golobradi mladić s tek navršenom 21 godinom.

„Bio sam tu punih 135 dana. Doveden sam kao zarobljeni partizan 5. listopada 1944. godine, a nevjerojatnim spletom okolnosti sam ga napustio 18. veljače 1945. godine. Zarobili su me Nijemci u bitki kod Oborova. Izginuli smo kao na poligonu. Nijemci su nas okružili i stisnuli između pruge i rijeke Save dok smo čekali bataljun s oružjem iz Banije. Na ravnom brisanom terenu jurišali smo na njemačke šarce. Imali smo 156 mrtvih, cijela brigada je stradala, a ja sam bio ranjen. Nijemci su nas izručili u domobransku bolnicu i kada smo zaliječeni poslali su nas u zarobljenički tabor. Nas deset trebalo je za Jasenovac. Jednog su objesili još u Zagrebu, jednog su vratili domobranima, a jednog na željeznicu, tako da nas je sedam krenulo za Jasenovac. Sjećam se da je bila nedjelja ujutro, da nas je preuzela Ustaška obrana i da smo putovali vagonom putničkog vlaka“, započinje Bogdan svoju priču, a naš razgovor s njim privlači pažnju brojnih sudionika kolone, koji se trude čuti svaku njegovu riječ.

Bogdan Petković Jasenovac
"Odvedu te i nema te više" - Bogdan Petković (FOTO: Lupiga.Com)

U Jasenovac je došao u njemačkoj uniformi, koju su mu dali u bolnici. Zbog nje se, kaže nam, u logoru nadobivao batina. 

„Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu. Već tada, u drugoj polovini 1944. godine, počela je tiha likvidacija logora. Svaku večer su odvodili ljude. Nije to više bilo kao prije, javno maltretiranje i iživljavanje, nego te odvedu i nema te više“, prisjeća se 92-godišnjak kojeg pamćenje nimalo nije izdalo.

Duboko urezana u sjećanju ostala su mu upravo ta premlaćivanja koja je doživio u logoru.

„Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao. Jednom su me ustaški šegrti pretukli. Prolazio sam ispred te zgrade u kojoj su oni bili, a njima je bilo do 'šale'. I kažu oni meni: 'domobranu, jesi gladan?' Ja kažem 'jesam'. 'Odi dat ćemo ti mi jesti', viču oni. Ja stupim u tu njihovu zgradu, a oni zatvoriše vrata i počeše me udarati. Bili su toliko mali da su se morali zaskakivati. Nekako sam se oteo i pobjegao vani. Ne smiješ ništa reći i sva sreća da nije bilo nekog starijeg ustaše, jer bi taj izvadio pištolj i odmah me ubio. Brzo otrčim u ciglanu i skočim u rupu gdje se sušila cigla, visine od jedno tri i pol metra, i tamo se sakrijem. Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao. Puškaru smo neku pravili. Dok ne dođe poslovođa mi smo naložili vatru i pričali. Nitko nije gledao da ne dolazi neki ustaša, kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju. Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'. Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo - banalan je primjer - nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas. Jednom mi je jedan rekao: i nula predstavlja nešto, a vi baš ništa“, detaljno nam svjedoči Bogdan, koji je ove godine prvi položio vijenac pod Kameni cvijet.

Bogdan Petković Jasenovac
"Ustaše su smatrale da su neka vrjednija ljudska sorta od nas" (FOTO: Lupiga.Com)

Pamti skoro svaki detalj svoga boravka u Jasenovcu, pa će nam ponešto reći i o uvjetima boravka u logoru.

„Za doručak smo imali jednu crnu kavu, neušećerenu, ili čaj od nekog kupusa, a za podne i večeru je bilo šest deci žganaca, kukuruzno brašno. Ni masno ni slano. Da je bar bilo slano, čovjek bi je mogao jesti. Mene je spasilo što sam bio u društvu s jednim dečkom od 15 godina iz Koprivnice. On je brzo počeo dobivati pakete, a i radio je van logora na ustaškoj bolnici, dok sam ja bio unutra na gradnji zida. Njemu su slali pakete - grah, zapršku, neke kekse i slično. Oni u paketarnici bi uzeli najbolje, ali ostavili bi uvijek makar grah. Onda sam to kuhao s njim i dijelio. Ja sam samo jedan paket dobio za to vrijeme. Spasio me i jedan Karlovčanin, jer sam dobivao batina zbog te uniforme. Ovaj mi je rekao 'poginut ćeš zbog te bluze, daj je skini, ja ću je odnijeti u krparu, imam tamo jednog poznatog i dobit ćeš neki civilni kaput'. Krpara je inače mjesto na kojem se skupljala odjeća likvidiranih logoraša. I tako je odnio moju bluzu i donio neki kaput od onog grubog seljačkog sukna. Nije imao dugmad i bio je jako dugačak. I donio mi je još i kačket. Od tada ja više nisam bio upadljiv. Inače, taj jadnik je ostao u Jasenovcu, nije preživio“, govori nam Bogdan, inače iz Dubrave Vrbovečke.

Pitamo ga kako je uspio preživjeti i napustiti Jasenovac.

„Negdje u studenom došla je neka međunarodna komisija Crvenog križa u logor. Prošli su kroz logor, ja sam ih vidio. Tada sam prvi i zadnji put vidio Vjekoslava Maksa Luburića, a bio sam sretan da nisu išli pored jame gdje sam miješao malter da me nešto pitaju, pa da još i stradam kasnije ako se ustašama ne svidi što sam rekao. Ta komisija je vidjela stanje, a valjda da bi se nekoga spasilo, tražili su da se određeni broj ljudi uputi za Njemačku. I ja sam upao među njih, u tu kvotu. Pred kraj godine su nas i slikali. Mislili smo da je to neka farsa, kao što je bilo mnogo puta do tada, i da će nas negdje eliminirati. Uoči katoličkog Božića, oni su Hrvatima koji nisu dobivali pakete davali pakete onih koji su ili pobijeni ili umrli. Mene je tako zapao nečiji komad slanine. Inače, vodilo me se kao Hrvata i rimokatolika u popisu. To me je spasilo. Napokon, 18. veljače došao je vlak u logor, s njima i ljudi iz organizacije Todt, koji su bili glavni za prisilni rad. Prozivali su nas ujutro, pa onda uvečer, da budemo u pet ujutro u ciglani. I kad smo došli tamo, zastavnik Slavko Lisac proziva, po abecedi, pa po godištu. Nikako mene da prozove. Kad je završio ostade nas pedesetak. 'Šta vi čekate', prvo nas je pitao, a onda se sjetio da ima još jedan spisak od 20 ljudi. Nađe u džepu taj spisak i opet nikad mene da prozove. Na kraju me prozva tek sedamdesetog. Već sam mislio da ću ipak ostati. U vlaku su nas odmah preuzeli njemački vojnici, a upravnik logora im je predao neki fascikl i od tada smo mi bili pod nadzorom Nijemaca. Kao vode nas na rad, ali tada već nije bilo nekog rada, bio je kraj rata. Skoro sve što je ostalo iza nas u logoru bili su zarobljeni partizani ili neke 'komitetlije', a kasnije sam čuo da sam uspio upasti u ovu kvotu samo zato što su u međuvremenu pobili više ljudi nego što su trebali, pa je bilo manjka radnika za Njemačku“, prepričava nam Bogdan priču koja ga prati cijeloga života.

Bogdan Petković Jasenovac
"Mislim da me sljedeće godine više ovdje neće biti" (FOTO: Lupiga.Com)

Na kraju su logoraši završili na sjeveru Austrije, u Linzu, gdje su naselili novi logor.

„Putovali smo vlakom, jako sporo, kad smo došli smjestilo nas je negdje kod Linza u logor. Nisu znali što će s nama, nije bilo posla. Tek smo u travnju raspoređeni na posao. Ja sam bio raspoređen u Hermann Göring Eisenwerke, to je bila željezara u Linzu. Radili smo mjesec dana, dobili smo i neku plaću. Dali su nam čak i pasoše Nezavisne države Hrvatske. Imam ga i dan danas. Pravili smo se kao da smo dobrovoljno došli na rad. Kasnije, kad su nas Amerikanci oslobodili, išli smo po selima i prosjačili okolo. Negdje dobiješ krumpir, negdje jabuku, a nama je to mnogo značilo. To smo zvali 'bitešen'. Jedanput, idem ja s jednim iz Bosne, on je bio učitelj, Zijo. Bila je nedjelja, Švabice sjede pred kućama s djecom, a muških nije bilo nigdje, ili su bili u ratu ili na radnoj obavezi. I Zijo udari priču, a dobro je govorio njemački, kako je on učitelj i kako voli djecu. Kad smo otišli od njih, a nismo dobili bogznašto, kažem ja njemu - nemoj ti, bogati, više njima pričati kako voliš djecu, pričaj ti njima da si gladan, kao što i jesi. Ja nisam znao slagati rečenice, imao sam samo osnovnu školu, a kad su Rusi zauzeli Beč ovaj je skovao rečenicu 'Wir sind Flüchtlinge aus Wien' – 'Mi smo izbjeglice iz Beča', nju smo dobro naučili“, odmahuje glavom kao da ni sam ne vjeruje što je sve preživio.

Kada ga pitamo kako se osjeća kada dođe na mjesto na kojem je bio zarobljen 135 dana i iz kojeg je jedva izvukao živu glavu, što desetinama tisuća drugih nije uspjelo, samo će kratko odgovoriti – „Umorno! Mislim da me sljedeće godine više ovdje neće biti.“

Jasenovac Kameni cvijet
Kameni cvijet (FOTO: Lupiga.Com)

Ispod Kamenog cvijeta nailazimo na Branka Dabića. Danas ima 80, a prvi puta kada je ugledao ovo prostrano polje imao je samo šest i pol godina. Pitamo ga kako je izgledalo ovo mjesto te 1942. godine.

„Sve je bilo ograđeno žicom, ja sam sjedio na nekim zaprežnim kolima s još troje ili četvero djece. Sjećam se da me je bilo strah. Unutra je već bio moj otac. Njega su uhapsili u polju blizu našeg rodnog sela Komogovine, u blizini Hrvatske Kostajnice gdje su ga držali mjesec dana, koliko ja pamtim, pa onda prebacili u Jasenovac. U siječnju te godine je cijelo selo zapaljeno. Naša kuća je izgorjela, a otac, koji je do tada bio činovnik, otišao je u gerilu, u pobunjenike. Mislili smo da ću i ja završiti u jasenovačkom dječjem logoru, ili kako se to već zvalo, ali ustaše su mojoj majci rekli neka me vodi kući, jer ionako taj put neću preživjeti. Bio sam jako slab, užasno mršav i blijed. Otac do kojeg je majka uspjela nakratko doći, dok sam ja ostao sjediti na tim kolima, silno me je želio vidjeti, ali na kraju me nije vidio. Oprostite mi, emocije me sustižu“, prisjeća se kroz suze još uvijek vrlo vitalni Branko.

Branko Dabić Jasenovac
"Ipak sam preživio" - Branko Dabić (FOTO: Lupiga.Com)

Put do doma kojeg više nije bilo ipak je uspio preživjeti, ali i dočekati kraj rata te neka bolja vremena, reći će, bilo je jako teško.

„Bilo nas je četvero, sve muška djeca. Ja najmlađi među njima. Sve nam je zapaljeno, to se sjećam, jer pamtim da je bio jako veliki snijeg. Seljani su u šumi napravili neke male bajtice pod zemljom, kako bismo imali bilo kakav krov nad glavom. Pričao mi je kasnije jedan čovjek, kako nikada neće zaboraviti miris te paljevine i izgorjele stoke. Ustaše su za Komogovinu govorili da je partizansko gnijezdo i zato smo puno više stradali nego susjedna sela. Jedan brat je otišao u partizane sa 16 godina i poginuo je kasnije kod Vipave, u Sloveniji. Mi smo se mučili za svaku koricu kruha, jer jednostavno nismo imali što jesti, velika smo i teška sirotinja bili. U susjedna sela su nas uzeli za slugane. Nismo imali mi šta da služimo u ta vremena, ali dobri ljudi su nas tako htjeli spasiti“, govori nam ovaj osamdesetogodišnjak.

Teško opisuje osjećaje koji ga obuzmu kada na godišnjicu proboja logoraša posjeti stratiše na kojem je pogubljen njegov otac, ali i dio obitelji njegove supruge.

Branko Dabić Jasenovac
"Ustaše su mojoj majci rekli neka me vodi kući, jer ionako taj put neću preživjeti" (FOTO: Lupiga.Com)

„Teško je nama ovdje. Ali ipak dođem skoro svake godine. I onda boli kad čuješ koliko mržnje danas još uvijek ima. Mi smo sada ipak koliko toliko pametni ljudi, ali u to vrijeme, ne znam kako da to kažem, živjeli su vrlo nepametni ljudi. Ne mogu ja reći ni da smo mi danas nešto posebno kulturni, ali trebali ste vidjeti kakva je to nekultura bila kod tih ustaša i kakvi su to bili ljudi. Teško mi se toga i prisjećati“, potreseno zaključuje Branko dok se sa zvučnika odzvanjaju samo neka od imena žrtava logora Jasenovac.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

    31.10.2018.

    Razrednik Divljak

    PROFESORSKI MEMENTO: Jedan od onih dana

  2. PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

    15.10.2018.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Novi Sad – ružan kao radikal

  3. BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

    09.10.2018.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Sretne vam još četiri godine ovoga

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije