Unutarnja sloboda (umjetnika). Suvremena umjetnost iz Zbirke Smiljanić

Davne 1977. godine, gdje god je bilo moguće, dano je na znanje da je drug Tito 40 godina na čelu Partije, pa je i Mjesec knjige u Hrvatskoj te godine nosio taj moto. Svečano otvorenje manifestacije održano je u Glini, a ja sam tada u poduzeću Mladost bio zadužen za osmislim izložbu na tu temu i za tu prigodu. Uz pomoć kustosa Muzeja revolucije Hrvatske, jer s materijalom nisam bio na ti, odabrali smo fotografije koje smo uz tehničku pomoć, presnimili, uvećali i kaširali te zajedno postavili na mrežaste panoe. Napravio sam kompromis. Izbačen je dio fotografija koje sam odabrao radi kvalitete fotografija zbog osoba koje nisam prepoznao, a Partija ih je izbacila iz povijesti. Za recital sam angažirao glumca Miroslava Supanca, koji je dojmljivo govorio stihove Vladimira Nazora.
Nakon što su gosti, a poslije građani Gline pogledali izložbu, javljale su se knjižnice s kojima je naša knjižara Mladost u Ilici 7 surađivala, želeći da isto događanje održimo i u njihovim gradovima. Među prvima se javila gradska knjižnica iz Bjelovara. Ne sjećam se, ali vjerojatno je među fotografijama bilo nešto što povezuje Tita i Bjelovar. Prostor za izložbu bilo je prizemlje bjelovarskog Gradskog muzeja, a recital je održan u dvorištu Muzeja.
I evo, poslije 45 godina nalazim se u istom prostoru, ponovno po lijepom vremenu. Razgledavam izložbu koju bi, osim znatiželjnih posjetioca, trebali posjetiti i oni koji se profesionalno bave umjetnošću i knjigama, odnosno književnosti. Naziv izložbe je „Unutarnja sloboda (umjetnika). Suvremena umjetnost iz zbirke Smiljanić“.
Otvorenje izložbe u Bjelovaru (FOTO: Zoran Tokić)
Predstavljen je izbor iz velike kolekcije slikarstva, kiparstva, umjetničke fotografije, a dobro su zastupljene i nove umjetničke prakse. Mali izbor iz možda najveće kolekcije plakata u Hrvatskoj počinje od samog početka 20. stoljeća do suvremenih predstavljenih na zaslonu. Kako se knjigama profesionalno bavim više od pola stoljeća, fokusirat ću se na taj segment izložbe, koji u većini izloženih knjiga demonstrira povezanost likovnosti i literature. Također mi je drago da ponovno vidim kako su među eksponatima i oni koje sam držao u rukama, a sada su u kolekciji Petra Smiljanića, izloženi i zaštićeni staklom. Divan je osjećaj ponosa zbog doprinosa kulturnoj povijesti zemlje.
Sve knjige, tiskane ili umnoženi fanzini, s iznimkom posvete zavičajnosti „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ Ivane Brlić Mažuranić, koju je ilustrirala Nasta Rojc, rođena u Bjelovaru, iz 1913. godine, su specifične oznake iskoraka od struje, odnosno vrhovi izama koji započinju hrvatskom modernom, a povezuju nas s vremenom i stvaraocima s kojima danas živimo. Teško je reći od-do. Možda Smiljanićeva kolekcija uđe i u sutra. Vrata su otvorena.
Možda Smiljanićeva kolekcija uđe i u sutra (FOTO: Zoran Tokić)
Svratit ću pažnju da je u kolekciji Petra Smiljanića iznimno važna knjiga, koju sam obradio u svojoj knjizi „Book&ništa“ – „Panika pod suncem“ Branka Ve Poljanskog. Na izložbi se nalazi uz neke brojeve Zenita koji je počeo izlaziti u Zagrebu 1921. godine i zenitistička izdanja knjiga, počevši od Ljubomira Micića, pa do njegovog brata Poljanskog.
U 13. broju Zenita 1922. godine pojavilo se ime Evgenij Dundek i njegova pjesma „Mojim doktorima“. Tako potpisane pjesme tiskane su u još dva broja. Dundeka za poseban list Zenitismus prevodi pod pseudonimom Nina Naj, Micićeva supruga Anuška.
Časopis Zenit je monografski obrađen, a izašla su i dva reprinta. Malo toga je o časopisu ostalo nepoznato, a u biografijama suradnika kod imena Evgenija Dundeka ne stoji nikakav podatak.
Iznimno važna knjiga Branka Ve Poljanskog (FOTO: Privatna arhiva)
Branimir Donat je 2021. godine u svoju antologiju poezije hrvatskog ekspresionizma „Put kroz noć“ uvrstio i Evgenija Dundeka, a u napomeni navodi pretpostavku da se radi o Miroslavu Felleru.
Evo od kolike je važnosti izložena knjiga na ovoj izložbi i u njoj rukopisna posveta koja otkriva nepoznanicu književnika koji je svoje pjesme potpisivao pseudonimom Evgenij Dundek. Postoje još dvije potvrde, jedna koverta i jedan plakat iz 1922. godine, ali zbog nepokazivanja interesa u institucijama, prodane su inozemnim kupcima koji pak nisu prepoznali vrijednost išarane knjige. Smiljaniću rukopisi Branka Ve Poljanskog, Eugena Kulčara i Dobriše Cesarića nisu smetali.
Usput bih iskoristio priliku da postavim jedno pitanje o našim institucijama. MSU gotovo nikada nema novaca za otkup, a niti odgovara na ponude. Nacionalna(i sveučilišna) knjižnica bi prije nacionalizirala tako sakupljenu građu, nego što bi ju kupila. Zbog čega NSK nema komplet Gorgone, Maj 75 i da dalje ne nabrajam. Odgovor je: njih to ne zanima. Tako se događa da se važna građa rasprši po svijetu. Na svu sreću ovaj put mi je ostao slikovni trag koverte i plakata, pa i ove posvete koja je u Smiljanićevoj zbirci. O svemu opširnije u sljedećem citatu preuzetom iz knjige "Book&ništa" sa stranica 297-301.
Koverta kao potvrda (FOTO: Privatna arhiva)
„Među zanimljivom ostavštinom Evgenija Dundeka, koju sam imao priliku pogledati, nalazila se koverta, poslana poštom, naslovljena na Evgenija Kulčara – Dundeka, Gajeva 55 dvorište/I. U koverti se nalazio preklopljen plakat za Zenitističku večernju u Beogradu. Na poleđini plakata Ljubomir Micić napisao je i potpisao poruku: 'Molim Vas da dođete u redakciju Zenita. Važan razgovor.' Ova koverta je dovoljan podatak da dođemo do imena i stvarne osobe Eugena Kulčara (1874. – 1952.), čiji nasljednik potvrđuju njegove književne veze s Dobrišom Cesarićem što je dokumentirano i u pronađenoj građi. Sa žiga na markama nije mi bilo moguće odgonetnuti datum slanja. Preko koverte otisnut je veliki žig Zenita koji je Micić stavljao na korespondenciju.
Zenitistička večernja u Beogradu održana je 3. siječnja 1923. Bilješku o tome nalazimo u Zenitu broj 19/20 koji je trebao, kao što na njemu piše, izaći u prosincu. Zbog toga je teško sa sigurnošću odrediti datum prekida suradnje Evgenija Dundeka i Ljubomira Micića.
U Zenitu broj 15 koji je izašao ili trebao izaći u junu, posljednji se put se javlja Dundek sa svojim prilogom. Kako mu Micić piše poruku na plakatu za beogradsku Zenitističku večernju, morao je biti tiskan u prosincu, ovaj poziv u redakciju ujedno je možda bio i informacija Dundeku o samoj priredbi. Međutim, njihova je suradnja prekinuta, radovi potpisani s Evgenije Dundek više se ne pojavljuju u Zenitu.
O razlazu Ljubomira Micića s dadaistima piše i Darko Šimičić: 'Istovremeno se u hrvatskoj likovnoj sceni odvijala i dadaistička aktivnost. U početku su dada i zenitizam dijelili prostor na stranicama Zenita, no ubrzo je došlo do žestokog sukoba između glavnih protagonista i njihovog burnog razdvajanja' (Horetzky).
Micić je poruku za dolazak u redakciju Zenita poslao Dundeku nekoliko mjeseci nakon prekida suradnje s Draganom Aleksićem, promotorom i uz Branka Ve Poljanskog najznačajnijim dadaističkim književnikom u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
U krug književnika, ili možda samo čitača avangardnih tekstova, ušao je Eugen Kulčar (Evgenij Dundek) vjerojatno i prije izlaska Zenita, U njegovom je vlasništvu bila Micićeva knjiga 'Spas duše izdana' 1920. godine u Zagrebu na koju se kao Kulčar potpisao grafitnom olovkom. Knjiga je dosta oštećena. Imao je Kulčar i jedini izašli broj Svetokreta. Kulčarova suradnja sa Zenitom počinje tek 1922. u broju 13. Iz te godine, o čemu svjedoče potpisi, Kulčarovo je vlasništvo bila Dada Tank, Dada jok, kao i rijetko sačuvani list Zenitismus u kojemu se nalazila i prevedena njegova pjesma, zatim letak Zenit-express te već spomenuti plakat za Zenitističku večernju u Beogradu s Micićevim porukom.
Posljedni trag Kulčarove zenitističke suradnje je knjiga Branka Ve Poljanskog 'Panika pod suncem' u kojoj je vlastoručna posveta Poljanskoga Dundeku: 'Gospodinu Evgeniju u znak štovanja, starom zenitističkom drugu Branko Ve Poljanski. Zagreb, 22/X. 1924.' Ispod posvete rukopisni je potpisani zapis Dobriše Cesarića: 'Ako je ko lud / NE budi mu drug. Narodna poslovica.'
Na istoj je stranici Dundek, odnosno Kulčar, napisao da knjigu ne može primiti i da je vraća jer je kompromitiran: 'Oprostite gospodine Be Ve Poljanski, ali ne mogu primiti Vašu 'Knjigu', jer sam kompromitovan za sve vijeke vijekova. Amen. Zato evo Vam re-tur Vaša Knjiga. Habedijere Kap. J. Kulčar'. Ovdje je prvi put zabilježena njegova tadašnja profesija – kapetan.
Koja vrsta kompromitacije, teško je reći, zbog vojne službe, može biti politička. U slučaju s Aleksićem, Micić nije birao epitete i optužbe.“
Osim ove knjige u vitrini se nalazi izuzetno rijetka knjiga Zoltana Csuke, izašla 1927. godine u Novom Sadu na mađarskom jeziku. Želim ovdje napomenuti veliki doprinos Csuke na prevođenju hrvatske književnosti na mađarski jezik. A bio je prisutan kao književnik i u Hrvatskoj.
Izložbena vitrina pretežito sa Zenitima i zenitističkim izdanjima knjiga (FOTO: Zoran Tokić)
Želite li vidjeti sve Gorgone, sve Majeve 75, zenitistička izdanja, hrvatske ekspresionističke knjige, sudionike poslijeratnih eksperimenata, beogradski nadrealizam, Radovana Ivšića, Josipa Stošića u dva medija, Krležin "Pan" i njegove časopise, Kamova, A.B. Šimića, Donadinijev Kokot, svratite u Bjelovar.
A u manjem prostoru tek naznaka je velike zbirke plakata. Ja bih od izloženih ovdje izdvojio jedan, jer će se malo tko sjetiti staviti ga u opisu u kontekst vremena. U Sovjetskom Savezu je 1945. godine snimljen film „Pjesme Abaja“. Film je godinu kasnije plasiran u zemlje istočnog bloka, a i u Jugoslaviju. Plakat je dizajnirao Vladimir Stenberg, jedan od slavne braće Stenberg, koji su do smrti Georgija Stenberga zajednički potpisivali svoj dizajn avangardnih plakata. Tiskan je u Berlinu u sovjetskoj zoni, a ovdje treba naglasiti da je u Bjelovaru izloženi plakat na hrvatskom jeziku. I ovdje je vidljiva tadašnja Nazorova briga o očuvanju hrvatskog jezika. Vjerojatno je u duhu ravnopravnosti naroda, tiskan i na drugim jugoslavenskim jezicima. Vidio sam da se na jednoj vanjskoj aukciji prodavao isti plakat na jednom od slavenskih jezika iza Željezne zavjese.
Petar Smiljanić govori na otvorenju izložbe (FOTO: Zoran Tokić)
Ukoliko odlučite posjetiti ovu izložbu, želim vam sretan put i ugodan boravak u Bjelovaru, gradu kojeg voli Goran Tribuson, a voljeli su ga Krsto Špoljar i Željko Sabol, te njegovi kipari i slikari. Nakon Bjelovara izložba se seli u Koprivnicu, a vjerojatno će biti postavljena i izvan Hrvatske.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Zoran Tokić
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.