Tko bi rekao da je već prošlo ravnih 20 godina otkako je Momčilo Bajagić, jednako poznat i kao Bajaga, napustio Boru Đorđevića, jednako poznatog i kao Bora Čorba, te osnovao Instruktore. Da, istina je, godine prolaze, a Bajaga još uvijek pjeva i svira. Jesmo li sretniji - teško, pametniji - možda, ali da stojimo - to svakako. Zar upravo 20 godina Bajage i Instruktora nije pravi razlog za organiziranje slavljeničke turneje u sklopu koje će čovjek koji ima šator od zvezdanog neba (finog tkanja), odsvirati svoje u Zagrebu i Puli?

Osim onoga čijim grlom klizi ljuta prepečenica i Instruktora svoje umijeće će pokazati i sedmero gudača beogradske filharmonije. Nakon nastupa u svojoj novoj domovini (prisjetimo se da je Bajaga kao rođeni Bjelovarac nedavno dobio hrvatsko državljanstvo), Zagreb (24.11.) i Pula (27.11.) Bajaga skupa s Instruktorima (dobra vijest za sve vas "izbjeglice") lete preko bare i nastupaju u New Yorku, Bostonu, Detroitu, Clevlandu, Chicagu, Ottawi, Torontu, Vancouveru, Los Angelesu, Phoenixu, Las Vegasu (opa bato), St. Louisu, Atlanti i Houstonu.

Zanimljivo je da su svoj prvi koncertni nastup Bajaga i Instruktori održali upravo u Zagrebu, i to u legendarnom Kulušiću, 12. travnja, daleke 1984. godine. Iste te godine Bajagić biva proglašen za rock glazbenika godine u anketi, tada iznimno popularnog, časopisa Rock. Isti časopis proglasio je i prvi njegov album, "Pozitivnu geografiju", najboljim albumom te godine. Od tada, pa do danas, rijetki su oni koji svoj život provode na "ovim prostorima", a da nisu čuli za ovog 44-godišnjeg glazbenika čije ploče su prodavane u danas nezamislivim nakladama ("S druge strane jastuka" – 350 000 primjeraka). 

Instruktori danas su: legendarni i nezaboravni Žika Milenković (vokal), Ljubiša Opačić (gitara), Miroslav Cvetković (bas), Čedomir Macura (bubnjevi) i Saša Lokner (klavijature).

Uglavnom, da ne dužim (ima e-ciklopedija o Bajagi, pa tko hoće neka čita), rasprodani koncerti u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Puli u zadnjih par godina, trinaest uglavnom odličnih albuma (čini mi se da je trinaest), te (pazi sad ovo) Verujem, ne verujem, Godine prolaze, 442 do Beograda, S druge strane jastuka, Svemirska policija, Vidi, šta sam ti uradio od pesme, mama, Šarene pilule za li-lu-le, Plavi safir, Tamara, Dobro jutro džezeri, Jedino to se zove ljubav, 220 u voltima, Berlin, Zažmuri, Samo nam je ljubav potrebna, Tekila-gerila, Muzika na struju, Kad hodaš, Život je nekad siv nekad žut, Ti se ljubiš na tako dobar način, Ruski voz, Dvadeseti vek, Vesela pesma, Nemoj da budeš nja nja (pozdravljam Kićinu Sanju, gdje god da jeste, osobni autorov ispad), Montenegro, Od kad tebe volim, Rimljani, Što ne može niko možeš ti, Gore-dole ... sasvim su pristojan razlog (to je onih najavljenih pedeset razloga, valjda nisam pretjerao) da u srijedu 24. studenog budete u zagrebačkom Domu sportova, odnosno u Puli u subotu 27. studenog (ovo je najduža rečenica u povijesti Lupige, ako se to uopće može nazvati rečenicom). Ako kojim slučajem smatrate da ovo nisu dovoljno dobri razlozi (nemoj da budeš nja nja), morat ću posegnuti za asom iz rukava i patetično spomenuti sve one tulume na kojima se uz gitaru pjevalo nabrojane pjesme. Ako vam ni ovo nije dovoljno, onda mi je žao … Dakle, trk po ulaznice u svaki valjaniji CD shop, pljuni za njih dva Gundulića i dođi i ponesi sve nevažne stvari … ali na krevetu zaboravi svoje umorno lice …