GLEDALI SMO ROBIJA K.

Kronologija „povijesnog beščašća“ na daskama koje život znače

ritn by: Mladen Bićanić | 24.12.2019.
GLEDALI SMO ROBIJA K.: Kronologija „povijesnog beščašća“ na daskama koje život znače
Ove nedjelje, na sam dan prvog kruga izbora za novog predsjednika/icu Republike Hrvatske, Robi K. učenik trećeg razreda osmogodišnje škole, devetogodišnjak, glavni junak zapisa Viktora Ivančića, zakoračio je i u svijet teatra. Predstava počinje u potpunom mraku, iz njega samo razabiremo glasove hrvatskih vodećih političara, Andrej, Gordan i Kolinda traže se po teatru, zalutali su u Hrvatskoj – danak je to datumu premijere, bolje se nije moglo poklopiti, jer i kada govori o općim mjestima, neuralgičnim točkama društva ili kriznim čvorištima demokracije i despotije, Ivančić uvijek govori o Hrvatskoj danas, odnosno u trenutku kada piše o svom junaku. A spisak tema o kojima progovara predstava upravo je ta kronologija „povijesnog beščašća“ kroz koje prolazimo, mali je to kompendij one vječne, još Krležine opsjednutosti glupošću koja je vječna i neuništiva, a sve pod aureolom štovanja vjere, nacije, domoljublja, narodnih svetinja…

„Interesantno je da naši narodi, a Hrvati poglavito, kroz vrlo različite političke i ekonomske poretke demonstriraju svoju glupost na vrlo sličan način. Ona tvrdokorno odolijeva i zubu vremena i očnjacima režima. Ona je univerzalna sila koja historije ovih nacija čini na bizaran način konzistentnima, pa imaš dojam da se potpuno ista vrsta, kvaliteta i količina masovnih gluposti bez problema adaptira na različite ideološke podloge i političke zahtjeve. Robi K. tematski je fokusiran na rečenu glupost, tako da poticaji nikad ne izostaju, a epohalni projekti – socijalizam, kapitalizam, nacionalizam, katolicizam – svode se na neku vrstu institucionalnoga i socijalnoga dekora, u kojemu će se te vrijedne relikvije, taj kolektivni prezir prema razumu, privremeno udomaćiti“ - riječi su to Viktora Ivančića, izgovorene prije nešto više od godinu dana, a povodom izdanja petoknjižja u kojem su sabrani satirički feljtoni – kolumne o Robiju K. od prvog njegovog pojavljivanja, 1984. godine, što ukupno, računa li se i drugo izdanje riječkoga Ex librisa koje seže sve do sredine ove godine, čini 2.711 stranica u pet svezaka. 

ROBI K. NA MUKAMA: Priprema se nova izdaja legendarnog klinca iz trećeg A. Pretplatite se na nju!

VIKTOR IVANČIĆ S LUPIGOM U BIRTIJI: Tko stoji iza rušitelja dvije domovine?

BILJEŽNICA ROBIJA K.: Dida sa Šolte

Ove nedjelje, na sam dan prvog kruga izbora za novog predsjednika/predsjednicu Republike Hrvatske, Robi K. učenik trećeg razreda osmogodišnje škole, devetogodišnjak, glavni junak tih zapisa, zakoračio je i u svijet teatra – njegov otkačeni, iskošeni i često groteskni pogled na svijet u kome se našao, zemlju u kojoj živi i nas, stanovnike njegove domovine, u kojoj upravo ta glupost o kojoj Ivančić govori često prevagne, žilavo se odupire iskorjenjivanju i zamračuje jasan pogled na sve ono što se oko nas i u nama događa, od tog datuma može se vidjeti i oslušnuti na pozornici Satiričkog kazališta Kerempuh u Zagrebu. 

Predstavu „Bilježnica Robija K.“, a na temelju spomenutih feljtona Viktora Ivančića, režirala je Marina Pejnović, mlada redateljica, ujedno autorica adaptacije, dramaturginja je Dina Vukelić, kostimografkinja Petra Dančević, a scenografkinja Liberta Mašin. Glazbu je skladao Josip Maršić, igra vrlo ujednačen i tom kabaretskom žanru igre vrlo odan glumački ansambl Kerempuha, u naslovnoj roli Robija K. gledamo Josipa Brakusa, uz njega tu su Željko Königsknecht, Linda Begonja, Filip Detelić, Ana Maras Harmander i Matija Šakoronja. 

Bilježnica Robija K.
Ivančić uvijek govori o Hrvatskoj danas, odnosno u trenutku kada piše o svom junaku (FOTO: Kerempuh)

Ivančić, jedan od osnivača i višegodišnji glavni urednik satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, svojedobno proglašenog za najbolji satirički list na svijetu, ujedno je i autor romana, priča i eseja. „Bilježnica Robija K.“ njegov je najdugovječniji projekt. Najnevjerojatnije dogodovštine i intimni doživljaj svijeta tog devetogodišnjaka Ivančić ispisuje i danas, jedan od posljednjih tih zapisa, nosi datum nekadašnjeg Dana Republike ex Jugoslavije, žilavi i tvrdoglavi starac sa Šolte, Robijev dida, lamentira u njemu protiv novotarija svake vrste s kojima nas teroriziraju svakodnevno: „Izmislili su fejsbuk umisto birtije da bi normalnim ljudima uskratili alkohol! Čista diktatura! Viruj ti meni, unukiću, jedina svrha novog je da bude novo! I čim je novo, odma se prodaje spika da je to bolje! Taktika je da se sve staro automacki ide u škovace, a sve novo diže u nebesa! To ti je alfa i omega današnje tiranije!“

Ivančićev Robi K. nastavlja tako dugu, bogatu i raznovrsnu tradiciju splitskog subverzivnog humora, ali iz jednog novog rakursa, kako sam kaže, polazeći od praktično negacije te tradicije, stvarajući novi jezik ukotvljen u grubom, gradskom slengu, ne bez utjecaja koji na njega ima glavni junak, još dječak, čiji se govor tek formira i koji infantilnošću prirođenoj njegovoj dobi tom jeziku daje neku posebnu draž. Uostalom, o tome je Ivančić detaljno govorio „S Lupigom u britiji“. 

Predstava počinje u potpunom mraku, iz njega samo razabiremo glasove hrvatskih vodećih političara, Andrej, Gordan i Kolinda traže se po teatru, zalutali su u Hrvatskoj – danak je to datumu premijere, ključni je to dan prvog kruga predsjedničkih izbora, bolje se nije moglo poklopiti, jer i kada govori o općim mjestima, neuralgičnim točkama društva ili kriznim čvorištima demokracije i despotije, Ivančić uvijek govori o Hrvatskoj danas, odnosno u trenutku kada piše o svom junaku, Robiju K. A spisak tema o kojima progovara predstava upravo je ta kronologija „povijesnog beščašća“ kroz koje prolazimo, mali je to kompendij one vječne, još Krležine opsjednutosti glupošću koja je vječna i neuništiva, a sve pod aureolom štovanja vjere, nacije, domoljublja, narodnih svetinja…

Linda Begonja Bilježnica Robija K.
Linda Begonja kao učiteljica Smilja (FOTO: Kerempuh)

Robijev dida, donosi ga majstorski Željko Königsknecht, poučava: „Unukiću moj, kad te odma čim se rodiš obilježe koje si vire i nacije, to je isto ka kad oni kauboji na farmama kravama udaraju pečate! Znači vira i nacija drugi su naziv za užareno gvožđe! Ako se neko osića ponosan zato što je Hrvat, onda je to isto ka da se krava osića ponosna kad je žigošu i fljasnu joj pečat“. Robi K. i njegovi kompanjoni u razredu, neumoljiva i na sve spremna učiteljica Smilja, odlična Linda Begonja, tako će u predstavi prolaziti kroz nastavu o Domovinskom ratu, pokušati naučiti tko je bio tko tada, a tko je ratovao protiv koga u Drugom svjetskom ratu, pa im ništa neće biti jasno, saznavat će novosti o hrvatskim generalima, pa postaviti nezgodno pitanje: „Kako su naši generali mogli braniti Hrvacku u drugoj državi?“, nastojati shvatiti smisao borbe za Hrvatsku. 

Bit će riječi i o posjeti mjestima stradanja u minulom ratu, učiteljica Smilja poučit će ih da je Vukovar jedno, a Lora drugo i da „u ono što učenici moraju saznati o Vukovaru mora bit uključeno i ono što učenici ne smiju saznat o Lori“, a dida će Robiju održati i posebno predavanje o mržnji prema drugima: „Sve ljude i narode treba mrzit podjednako! Kad ti ljudi idu nakurac, onda je najvažnije da čovik ima širinu i vodi računa o njihovoj ravnopravnosti! Ne smiju se kod naroda pravit razlike, nego ih triba mrzit pravedno i multikulturalno! Svakog isto!“ 

I, kao i uvijek na kraju neke priče ili prizora ili scene, Ivančić poentira bravurozno, poukom ili naravoučenijem, kao kada dida zaokruži svoj monolog o mržnji prema narodima: „Svaki narod je hepi kad skuži da su ti drugi narodi jednako ogavni ka i on“. Na tim proturječnostima, uveličavanju iščašenosti neke pojave, na pretjerivanju u rableovskoj maniri, ciničnim i ironičnim opaskama, duhovitostima koje sežu do samog ruba vulgarnosti i neotesanosti, ali ga nikada ne prekoračuju, na toj vrlo osobenoj, autentičnoj i originalnoj duhovitosti kojom ubada Ivančićeva satirična žaoka redateljica Marina Pejnović gradi predstavu. U duhu dobrog kabaretskog ozračja, njime je prožeta glumačka igra svakog protagonista i protagonistice, uz spomenute igraju i Filip Detelić, Ana Maras Harmander i Matija Šakoronja, uz vrlo primjerena kostimografska i scenografska rješenja (Petra Dančević i Liberta Mišan), uz pomoć dramaturginje Dine Vukelić, „Bilježnica Robija K.“ suočava nas, ipak i prije svega, sa nama samima, našim slabostima i strahovima pred izazovima pred koje smo, a da nas nitko ništa nije pitao, odjednom postavljeni, morali bi se u toj zbrci pojmova, novih ideja, starih nedoumica i stereotipa koji još uvijek ama vladaju, nekako pronaći i snaći, a pomoći nema niotkuda. 

Bilježnica Robija K.
Na kraju neke priče ili prizora ili scene Ivančić poentira bravurozno (FOTO: Kerempuh)

Nedostaje nam dresura, upravo onakva o kojoj zbori mali Robi K., zafrkant, zajebant i huncut koji, na trenutke, neodoljivo može podsjetiti na svog parnjaka, Victora iz drame „Victor ili djeca na vlasti“ Rogera Vitraca, kada neizbježna učiteljica Smilja prosuđuje: „Šta fali dresiranoj dici?! Ne mogu svi bit raspušteni divljaci ka ona, kako se zove, Pipi Duga Čarapa!“, a on joj hladnokrvno odgovori: „Jel bolje bit Pipi Duga Čarapa, ili Fifi Kratka Uzica“, aludirajući na male psiće koji na komandu skaču na zadnje noge ili pružaju šapicu. 

Živjeti u sigurnosti cirkusa, ali dresiran i pokoren, ili se nastojati izboriti za vlastiti put i slobodu mišljenja i djelovanja – i to su velike teme o kojima progovara ova predstava, u kojoj se ravnopravno susreću Veliki i mali, pobožni i nevjerni, Gospa i Žena iz naroda, ratnici i mirotvorci, pobjednici i poraženi … Na samom kraju predstave dida iznosi Robiju svoju životnu filozofiju: „Kad je čovik star, ka ja, više nema razloga da bude pizda! A kad je neko malešan, ka ti, još nije naučija da bude pizda! Prema tome, isplati se bit mali ali i star, a sve je između tragedija, katastrofa i debakloza! Starost je također dobra i zbog skleroze – dobiješ šansu da zaboraviš masu gadarija!“ 

Ipak, predstavu završava njen junak, mali Robi K., obraća se publici i kaže: „Kad te pitaju šta želiš biti kada odrasteš, moraš reći: kad odrastem, ja želim biti ne – odrastao!“. I tako se referira neposredno na svoje vršnjake koji se spominju u predstavi, također junake knjiga iz mladosti, koji nikada nisu odrasli, poput Petra Pana, Pipi Duge Čarape, Maloga princa ili čarobne Alise iz zemlje čudesa (a spominju se upravo kao junaci knjiga koje više nisu u obaveznoj lektiri za osmoškolce u današnjoj Hrvatskoj), Alise koja je jedina mogla reći nešto slično: „Da bi ostvario nemoguće, samo moraš zamisliti da je to moguće!“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Kerempuh

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

    23.10.2020.

    Predrag Finci

    FILOZOFIJA I KORONA: Poslije će svi biti „pametni”

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

    13.10.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Poruke podrške napadaču s Markovog trga trebaju nas ozbiljno zabrinuti

  3. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

    01.10.2020.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije