Kad padne noć, a ovih dana pada sve ranije, ionako je svejedno. Sve nanosi na slobodu kretanja. Kada, ako ne danas. Svaka čast suboti, ali dan prije je slađe, dok su misli još teške ili polulagane od procijepa obveza i mogućnosti njihova izbjegavanja.

Dok kraj tjedna nije bio radnog nego školskog karaktera našli bi se na pruzi koja je, u nedostatku Interneta i sličnih čuda, bila direktniji prozor u svijet. Ako nije bilo para za put do industrijskih središta ili seoceta, jednostavno bi lunjali prugom. Dugačkim korakom kriomice pušeći cigaretu ili ispijajući pivu. Povremeno skrećući u šikare i šumarke u kojima su se krila manja čudesa koja su rasla u očima željnih avanture. Prve proljetne jare, trudna jesen s kriminalnom obradom kukuruza i šljivika uz prugu, izbjegavanje zimske čamotinje – sve se to otvaralo s zadnjim gongom zvona i bijegom na periferiju s prugom.

Bilo kakva prilika na pružnom horizontu, iz suprotnog pravca, nudila je razne mogućnosti. Kamenje se uzelo u ruku za najgore slučajeve, hod i držanje se promijenilo za najbolje slučajeve. Najčešće nije bilo ništa, morali smo se okrenuti sami sebi.

Nije to nikada postalo neizdrživo dosadno, jer vrijeme je već učinilo svoje. Kasnije se došlo do novaca za bolje varijante a i tehnologija je uznapredovala, s njom i mi. Ali, osjećaj je isti. Na kraju smo tjedna i što sad? Sve što nam dolazi u susret izgleda bolje ili opasnije.