- To je bil' tako lepi prizor da bi ja rajše pričala!

Ovdje se organiziraju neke velike emisije o kojima čovjek radije priča nego ih gleda. Za primjer, zbivanja s onim društvom u kući u zagrebačkoj Dubravi. Kada se o tome počne naširoko pričati u tramvaju onda znaš da je stvar ozbiljna. Pa sad i ako se ne možeš natjerati da to gledaš, moraš komentirati i tako te veliki marketing svakako "ubra".

Ljudi i događaji podno tog velikog oka dadu se podvesti pod nešto zaboravljenu riječ na ovim prostorima – kurcobolije. To ide ponekad čak i ispod razine onoga što je tvorac te riječi htio podvesti kao nevažno, dokono, nezanimljivo i bespotrebno. Skoro bi rekli suvišno, ali svaka kurcobolija ima svoju svrhu, svrhicu, bumo rekli. Pa tako i neimenovani cirkus na rubu grada. Puno je para tu uloženo, a gledanosti ne manjka, nego samo ide visočije na svim skalama. Tko zna koju će to još dimenziju dobiti. Nije nemoguće da predsjednički kandidati dočekuju naredne bjegunce ili odbačene sinove i kćeri ispred kuće s dekicama, kao policija Brucea Willisa na kraju filmskih epopeja.

Konačno tu je i tih milijun kuna. Neki su skloni odbiti paru kako bi si dali pripovjedačkog gušta, a neki žrtvuju i slobodu za paru. I od jednih i od drugih imamo koristi u vidu priče. Samo što se ovima prvi nitko ne divi, a protiv ovih drugih se šatro protestira izostankom divljenja.

Dobitnik ili dobitnica će nužno nakon "100 dana u Brotheiru" morati potražiti jednu normalnu šolju bez kamere, da se pokaki i ispiša kao čovjek. Ionako ga čeka lagodan život zvijezde: buđenje, kavica, papica, dremka, kavica, spavanje.

Radnja obilježena rječju koju tvori ljubavni mišić nužno završava na najintimnijem mjestu. Ne smeta ako je klozet stadionski, građevinski ili kućni.