DESET GODINA POKUŠAVANJA

Mogu li se razumjeti Židov i nacist?

ritn by: Sofija Kordić | 04.07.2017.
DESET GODINA POKUŠAVANJA: Mogu li se razumjeti Židov i nacist?
Jedan je Židov, rođen u proljeće 1945. godine u koncentracijskom logoru Terezin. Drugi je rođen 40 godina kasnije i Hitlera vidi kao mesiju koji je njegovom narodu dao državu u Drugom svjetskom ratu. Prvi je aktivist i sociolog, drugi „gastarbajter“ koji radi teške fizičke poslove u Engleskoj i Nizozemskoj. Možete li zamisliti dijalog između ova dva čovjeka? Udaljeni svjetlosnim godinama jedan od drugog njih dvojica se već cijelo desetljeće dopisuju. O holokaustu, Židovima, globalizaciji, liberalnoj demokraciji, Hitleru, nacizmu, komunizmu, Drugom svjetskom ratu, o Romima, islamu, izbjeglicama… a čak su nekoliko puta ćaskali i uz pivo. Kad prvog pitamo kako to da se upustio u takve razgovore, on nam odgovara: „Zašto stalno govoriti s istomišljenicima? Kakvog to ima smisla? Eto, zato pričam s njim. Zato sam snimio film o romskoj djevojčici koju su zapalili neonacisti, zato sam inicirao kazališnu predstavu o tome koja se prikazuje po školama“

Fedor, rođen prvog dana proljeća 1945. godine u koncentracijskom logoru Terezin. Židov, jedan od vođa baršunaste revolucije u Slovačkoj, ikona slovačkih i čeških građanskih pokreta, sociolog, aktivist, publicist, dokumentarist, humanist. Živi i radi u Pragu.

Matěj, rođen 1985. godine u Slovačkoj. Izbačen iz gimnazije pred maturu, fizički radnik u Engleskoj i Nizozemskoj. Sebe smatra narodnim socijalistom, Hitlera vidi kao mesiju koji je dao Slovačkoj državu u Drugom svjetskom ratu, a njenog tadašnjeg čelnika, svećenika Jozefa Tisu kao narodnog zaštitnika. Nezadovoljan svijetom u kojem živi, jer u njemu “nema za što položiti život”, gdje glavnu riječ, po njegovom mišljenju vode Židovi i politički režim koji profitira od najsiromašnijeg sloja ljudi, pasionirani čitač literature o ratovima, posebno o onom kojeg zovu Drugi svjetski, nada se novom koji će zbrisati liberalnu demokraciju i ustoličiti poredak i državu gdje se narod izjednačava s krvlju i zemljom. 

Možete li zamisliti dijalog između ova dva čovjeka? Udaljeni svjetlosnim godinama jedan od drugog njih dvojica se već cijelo desetljeće dopisuju. O holokaustu, Židovima, globalizaciji, liberalnoj demokraciji, Hitleru, nacizmu, komunizmu, Drugom svjetskom ratu, o Romima, o filozofiji, o Solženjicinu, o marksizmu, o Americi, islamu, izbjeglicama, migrantima, o ugroženima, o svakodnevici, o porocima …

Nekoliko puta su se sreli, sjedili u pivnici, ćaskali uz pivo, na neki način se zbližili. Ove je godine objavljena knjiga njihove e-mail korespondencije pod nazivom „Fedor Gál@Matěj Preko ograde“ („Fedor Gál @Matěj Přes ploty“).

Fedor Gal
Fedora Gála lako je pronaći, a upitali smo ga može li se njegovo dopisivanje s nacistom nazvati dijalogom (FOTO: Vladimír Šimíček)

Ne znamo tko je Matěj, to mu nije pravo ime, knjiga je objavljena pod uvjetom da ostane anoniman. Fedora Gála lako je pronaći. Našli smo se u njegovom omiljenom kubanskom baru. Govori nam da se desetljećima bavi holokaustom, zlom, nasiljem, mržnjom, dijalogom i njegovim granicama. Upitali smo ga može li se njegovo dopisivanje s nacistom nazvati dijalogom.

“Pravi dijalog je onaj koji oba sugovornika pomakne s početne točke. Poslije toliko godina dopisivanja s Matějom, ja sam se s te točke pomaknuo jer ga sad bolje razumijem. Razumijem motivaciju ljudi poput njega i njihove vrijednosti. Međutim, nisam siguran da on razumije mene. Bolje rečeno, on moja pisma pažljivo čita, uzima u obzir to o čemu pišem, razmišlja o tome, ali ne odstupa od svoje pozicije. I dalje je to nacionalsocijalist. Ipak, i on se promijenio, ali ne zahvaljujući meni i mojim pismima, već stoga što je otišao iz Slovačke i postao gastarbajter u Londonu, pa u Nizozemskoj. U Londonu je osjetio na svojoj koži što znači biti građanin druge kategorije, premda nije ni crn, ni musliman. Rekli su mu da izgleda kao Poljak, a eto Englezi Poljake baš ne ljube“, objašnjava za Lupigu Fedor Gál. 

Kaže kako Matěj ima osjećaj da se samo u Slovačkoj može osjećati kod kuće, da je Slovačka njegova zemlja i krv, ali tamo ne može biti jer je kriva globalizacija, Amerika i ostale moćne demokratske države koje vidi kao imperijalne sile što iskorištavaju male narode. Dakle, identično poput brojnih hrvatskih varijanti Matěja. Liberalna demokracija za takve je sinonim za korupciju, manipulaciju ljudi, a u pozadini je uvijek nekakva klika, geng, novac, kapital, moć. 

„Kad bih trebao upotrijebiti neku metaforu, rekao bih da Matěj pripada masi ljudi koji su poniženi i povrijeđeni. Njegov bunt nastaje iz osjećaja da su njegove ambicije, potreba za priznanjem, i potreba za vlastitim životnim putem u rukama nekog drugog, nekog moćnog, nekog kapitalista, nekog Židova, mafije i slično. To je rebel i frustrirani mladić. On se, međutim, iz te mase izdvaja time što on prazninu i frustraciju ne delegira nekom vođi iznad sebe, već čita, razmišlja, putuje. Njegova ideologija je produkt njegovog vlastitog razmišljanja. On nije od onih koji će odmah stati u red s puškom u ruci kad to naredi vođa. Možda će tamo ipak stajati, ali svojom vlastitom odlukom, ne zbog nečije manipulacije. No, u konačnici, ako me upuca onaj prvi ili Matěj, sasvim je svejedno”, priča nam Fedor Gál uz osmijeh.

Čitajući ovu neobičnu knjigu, osjećate bućkuriš emocija, zgražavate se nad verbalnim izljevima mladog neonacista, istodobno se zgražavate nad samim sobom jer vam se učini da ga ponekad baš razumijete, pa ste začuđeni kad citira Karla Marxa, Aleksandra Solženjicina, Slavoja Žižeka, kad spominje Friedricha Nietzschea i Martina Heideggera, kad razmišlja o pravdi i istini, kad argumentira i poentira. Pa, zaboga, inteligentnog, načitanog, samoukog mladića ne možete staviti u isti koš s ekstremistima koji zapjenjenih usta s mržnjom u očima marširaju Bratislavom, Zagrebom ili nekim drugim europskim gradovima, obrijanih glava, nabildanih torza, s nacističkim simbolima. Ili možete? Jer onda opet stiže red jeze kad Fedoru napiše, primjerice, ovo:

Marian Kotleba
Matěj Židove poštuje, jer oni opstaju u neprijateljskom okruženju, brane zemlju i krv, on im se divi i misli da to Slovaci ne mogu, da imaju ropsku narav (FOTO: Wikimedia/Matúš Tremko)

“Moj sin ne smije ispustiti niti jednu kapljicu znoja, niti jednu kapljicu krvi za tvoj Izrael, za tvoje migrante iz razjebane Libije, Iraka, Sirije… Ti si njihov neprijatelj. Ja te ne želim na istom brodu s mojim sinom, on im nije ništa učinio, on nema koristi od američke hegemonije… Parlamentarna demokracija se gasi, a moja braća i ja se veselimo. Nacionalisti na jednoj strani, komunisti na drugoj, a islamisti izvana razbit će tu natrulu zgradu. Put ka neizbježnom autoritativnom režimu sutrašnjice, isto kao i boljševičkoj revoluciji u Rusiji, utabali su liberali i parlamentarni pacovi svojim konformizmom i glupošću. Mi čekamo pad. Dat ćemo 21. stoljeću smisao…”

Je li objavljivanje korespondencije s Matějom neka vrsta upozorenja? Da se probudimo, otvorimo oči i shvatimo odakle dolazi opasnost i zašto nas podilazi jeza kad čitamo Matějova pisma? Je li to bila Fedorova namjera?

“Nisam imao nikakvu namjeru. Osjetio sam da zanimam tog mladića i da je jako znatiželjan. Nema smisla voditi dijalog s čovjekom koji nije zainteresiran i nije znatiželjan. Htio je vidjeti tko sam zapravo. Htjeli smo jedan drugog razumjeti. Imao je nepunih 20 godina kad mi je prvi put poslao e-mail. Krenuo je odmah s uvredama tipa 'iskopaj to židovsko blago iz podruma i plati mi fakultet', ali sam shvatio i da namjerno pretjeruje, da se poigrava sa stereotipima, u koje istodobno i vjeruje. A jezu i tjeskobu osjećam i bez Mateja, cijeli život, a za to postoji jako puno razloga. Ja sam Židov. Rodio sam se u koncentracijskom logoru, a 95 posto moje obitelji stradalo je u konclogorima. To je memento. To je stigma koju nosim u sebi. Ja sam sociolog i nemam nikakve iluzije o ljudima. Znam da su dobro i zlo prisutni u svakom trenutku, u svakom društvu, u svakom historijskom razdoblju. Zanima me holokaust kao fenomen. Duh dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, kada još nije bilo konclogora, govorio je puno toga. Oni senzibilniji predosjetili su da se spuštaju tamni oblaci nad euroatlantskim svijetom, nad Europom. To su bili većinom pisci, ne znanstvenici i razni ostali stručnjaci. Osjetili su taj teret, tu tjeskobu koja osjećam ja danas. Ja nemam drugu mogućnost nego govoriti o tom bremenu, pisati o tome. Ta opasnost je prisutna, i protiv nje moramo 'ratovati' svaki dan. Ja bih se osjećao kao emocionalni invalid ako to ne bih radio i upozoravao, no istodobno nemam nikakve iluzije o ljudskoj prirodi. Prije svega želim svoju obitelj, svoju djecu i unuke pripremiti kad to 'nešto' dođe. Ja ne mogu spašavati ljudstvo, ali želim zaštititi svoje najbliže”, objašnjava nam jedan od vođa baršunaste revolucije u Slovačkoj.

Nakon deset godina dopisivanja Matěj je ipak učinio jedan korak naprijed. On danas ne dovodi u pitanje holokaust, već pravo Židova, kako on to formulira, da od svoje žrtve naprave ekskluzivitet i da na tome zarađuju. Protivi se isplatama odštete preživjelim Židovima, napominjući da je u Drugom svjetskom ratu poginulo i puno Slavena i ostalih naroda, a da su za vrijeme kolonijalizma kolonijalne sile istrebljivale cijele narode i da im nitko ne isplaćuje odštetu. Na neki uvrnuti način, objašnjava nam Gál, on Židove poštuje, odnosno današnju izraelsku politiku, jer po Matěju oni opstaju u neprijateljskom okruženju, brane zemlju i krv, on im se divi i misli da to Slovaci ne mogu, da imaju ropsku narav.

Fedor Gal
Gál na jednom prosvjedu tijekom slovačkog "događnja naroda" (FOTO: fedorgal.cz)

“Ono što smatram vrlo značajnim je što se u našoj komunikaciji, u našem odnosu nešto promijenilo u trenutku kad smo se prvi put sreli. Kad sjedite s nekim za stolom, kad se gledate u oči, kad pređete na 'ti' odjednom je to potpuno drugi tip odnosa. Nakon ovog susreta ja ne mogu zamisliti da bi meni ili mojoj obitelji Matěj mogao učiniti nešto nažao. Mislim da taj čovjek u ratu ne bi počinio zločin. Moja intuicija mi govori da Matěj nije dobio ono što je preduvjet za zdrav razvoj čovjeka, priznanje i ljubav. On se osjeća čovjekom druge kategorije, on radi teški fizički posao bez obzira što je izvanredno obrazovan i tehnološki potkovan. Kod njega je zanimljivo, za razliku od ostalih radikala, i to što je na svojoj koži osjetio predrasude i poniženje prema manjinama, biti onaj drugi, drugačiji. On više nije u stanju mrziti nekog zato što je musliman, migrant, on među njima živi”, prenosi nam Gál svoje viđenje Matěja.

Prošlo je 28 godina od baršunaste revolucije. U zemljama Višegradske četvorke, kao što je slučaj i kod prvog im južnog susjeda – Hrvatske – ima sve više ljudi koji poput Matěja, iz raznih razloga, za sve svoje nedaće okrivljuju sistem liberalne demokracije. V4 su zemlje koje su se htjele “vratiti” u Europu, željele postati članice EU i NATO-a, gospodarski su sve razvijenije, a iz dana u dan sve manju štuju vrijednosti za koje se načelno zalaže Europska unija. Nedavno ih je francuski predsjednik Emmanuel Macron, u kontekstu odbijanja prihvaćanja izbjeglica, upozorio da EU nije supermarket.

“Ima jako puno nezadovoljnih ljudi, koji nezadovoljstvo iskazuju protusistemskim osjećajima. To su birači Donalda Trumpa, Marine Le Pen, Viktora Orbana, a ovdje u Češkoj Andreja Babiša. Mene ljuti to što se na njih gleda kao na opasnost, umjesto da to bude izazov. Elite su problem, oni koji imaju mogućnost i sposobnost da artikuliraju javno mišljenje. Većina njih opstaje zbog tog antisistemskog, frustriranog, pobunjeničkog stava mnogih ljudi. Za mene je riječ kriza izazov, problem je izazov, masovno nezadovoljstvo je izazov. Populisti slijede samo jedno pravilo, a to je pobjeda na izborima, moć i profit. Oni se voze na tom valu nezadovoljstva bez ikakve vizije. Orban, Robert Fico, Miloš Zeman, Babiš i Jarosław Kaczyński, žive od negativnih emocija. A što je alternativa liberalnoj demokraciji? Pad u provaliju. Fašizam, nacizam, vođa”, upozorava Gál.

On je napustio Slovačku 1993. godine nedugo nakon što je po drugi put na vlast došao Vladimir Mečiar koji je postao otac naroda i vođa, dok su oni koji su se tome usprotivili bili izrodi, izdajice. Gál je bio jedan od njih, usto i Židov, netko kome se ne vjeruje, tko nije dovoljno Slovak. Nije želio biti profesionalni političar. U atmosferi mržnje nije mogao živjeti, nije želio da na ulici ljudi pljuju po njemu što se tada događalo. Tek nakon 25 godina Slovaci su shvatili tko je Vladimir Mečiar. 

Fedor
"Političari su u stanju inficirati ljude mržnjom prema nekom koga nikad nisu vidjeli" - Gál (FOTO: Jindřich Buxbaum)

“Naposljetku se uvijek pokaže da iza riječi o bogu, narodu, zemlji i krvi stoje ljudi koji kradu i lažu! Jozef Tiso je bio svećenik, on je iznevjerio svoje svećeničko poslanje - ljubav ka bližnjem. Bio je predsjednik jedne grozne fašističke države. Katolički kler se u Slovačkoj nikada nije obračunao s tom mrljom u svojoj povijesti, do danas za to nisu sposobni. Prije Drugog svjetskog rata moja obitelj je živjela u Slovačkoj, sekularni, integrirani, a onda su jednog dan preko noći, kao u i vašem ratu ili u bilo kojem drugom, postali nepoželjni, neprijatelji. Počeli su nas trpati u vagone i slati u smrt. Razlog nije ideologija ili vjera. To se dogodilo jer je režim legitimizirao zločin, ubojstva i krađu. Kad autoritet kaže možeš to učiniti i uvije to u oblandu zakona, arizacija i slično, narod će to učiniti”, objašnjava nam sugovornik dio slovačke povijesti koji neodoljivo podsjeća na ono što se istovremeno događalo i u Hrvatskoj, pogotovo u dijelu kada govori kako se kler nikada nije obračunao s tim „mrljama“ iz Drugog svjetskog rata.

Svoj mir je Gál pronašao u Češkoj, koja je na određeni način oaza, sigurna zemlja miroljubivih ljudi, gdje je relativno visok životni standard. Međutim, vrlo je moguće da nakon jesenskih parlamentarnih izbora Češka postane oligarhija tajkuna Andreja Babiša, lidera populističke stranke ANO.

“Mislim da je to izvjesno. Zanimljivo je da su Česi uvijek gledali na Slovačku kao na zaostalu, manje razvijenu, manje kulturnu. Paradoks je da Česi sada prolaze ono kroz što su prolazili Slovaci prije dvadesetak godina. Demokracija nam je pala u ruke s neba, nitko nije umro, nitko nije platio visoku cijenu, nitko nije bio žrtva. Bila je to vrlo nježna revolucija. A onda se pojavio Mečiar. On je bio naznaka toga da je demokracija put, a ne stanje. Kompliciran, težak i dugotrajan put. Tri mandata Mečiara bila je cijena koju smo platili. Česi to nisu imali. Imali su Havela, pa pragmatičnog Klausa, a onda odjednom Zeman! Tradicionalne stranke se radikaliziraju, raspadaju, pojavljuje se populist Babiš. Skoro 30 posto birača ne misli na budućnost, misli samo na novčanike i pune tanjure. A elita se prodaje. Biti lider znači imati i osobnu karizmu i hrabrost. Malo čudo na srednjoevropskom prostoru je slovački predsjednik Andrej Kiska. Odjednom se pojavio mio, ljudski čovjek, koji isijava pozitivnu emociju i energiju“, analizira Gál, kojeg pitamo i kako objašnjava islamofobiju u Češkoj i Slovačkoj gdje muslimana zapravo niti nema?

“Dok sam bio predsjednik građanskog pokreta Javnost protiv nasilja u Slovačkoj, prvo što sam uradio je bilo osnivanje centra za istraživanje javnog mišljenja. Te 1991. godine smo primijetili da su u porastu antimađarski osjećaji, i to na području gdje uopće nema Mađara. Kad su neki političari shvatili da igrati na kartu antimađarskih sentimenata može donijeti pobjedu na izborima počeli su govoriti o mađarskoj opasnosti. Za pet godina su se slovačko-mađarske tenzije preselile na jug, tamo gdje Mađari uistinu žive. Političari su u stanju inficirati ljude mržnjom prema nekom koga nikad nisu vidjeli. U Slovačkoj je 50 legalnih migranata, a podnositelja zahtjeva o legalizaciji 80. Tih 130 ljudi vam može donijeti pobjedu na izborima! Pazite, 130 ljudi!!! Muslimana ni u Slovačkoj ni u Češkoj takoreći nema. Mi o njihovoj vjeri, duhovnosti, o njima općenito pojma nemamo, ali kad to kažete odmah vas napadaju i etiketiraju”, govori Gál.

Ipak sliku miroljubive Češke u kojoj danas živi dobrano kvari odnos prema romskoj manjini. Stoga je Gál tri godine kamerom pratio život romske djevojčice i njezine obitelji na čiju su kuću 2009. godine u mjestu Vitkov, na istoku Češke, neonacisti bacili zapaljivu bocu. Dvogodišnja Natalka je jedva preživjela, imala je 80 posto opekotina na tijelu, a amputirano joj je nekoliko prstića na rukama i nogama. Gál je s nekolicinom prijatelja postao neka vrsta zaštitnika i mentora cijeloj obitelji. 

Vitkov nazi
Neonacisti koji su napali romsku obitelj u Vitkovu (FOTO: antifa.cz)

U Češkoj danas postoji nekoliko stotina socijalno izoliranih područja gdje žive Romi, ankete pokazuju da 80 posto Čeha ne želi Rome za članove obitelji, a njih 70 posto ni za susjede.

“Još od revolucije svaka vlada u svom programu je imala program rješenja korupcije i romskog problema, nijedna to do sada nije napravila. Ono što znam o Romima je isto što znam o svim ostalim narodima, da ih ima dobrih i loših, mudrih i glupih. No, većinsko stanovništvo ih ne želi za susjede, ne prima ih na posao, ne sjedi pored njih u metrou, u školskoj klupi. Romi se zbog toga povlače u sebe, ne vole nas i raste netrpeljivost i neprijateljstvo. Kad bi Romi bili kao Kurdi, bilo bi ovdje svašta, ali oni su miroljubivi i pomirili su se s tim stanjem. Priče o romskom problemu su floskule. Trebate ih upoznati, nešto znati o njima, imati ih za prijatelje, kolege, susjede. Treba imati stav prema konkretnim ljudima, a ne prema apstraktnoj manjini. Jogini kažu da je zrno prakse više od tone teorije. Ne smijemo odustati. Jučer sam pričao s prijateljem koji je preživio Auschwitz, Tomášom Radilom. On umire, ali još uvijek gostuje na televiziji, trudi se da mu knjigu prevedu na engleski. Pitam ga, Tomaš, čuje li te netko? Odmahnuo je rukom. To pitam i ja sam sebe. Zašto stalno govoriti s ljudima kao što sam ja? S istomišljenicima? Kakvog to ima smisla? Eto, zato pričam s Matějom. Zato sam snimio film o romskoj djevojčici koju su zapalili neonacisti, zato sam inicirao kazališnu predstavu o tome koja se prikazuje po školama. Kad sjedim s prijateljima s kojim imam isto mišljenje i satima razglabamo o tome što sve ne valja, čemu to služi?”, zaključuje naš razgovor Gál, a mi možemo tek primijetiti kako u Hrvatskoj nedostaje Fedora, dok Matěja imamo na pretek, pa ćemo ovaj tekst završiti s citatom iz knjige, pri čijem kraju Matěj Fedoru piše ovako:

“Tvoja čežnja za svijetom bez rasizma i naroda je autentična židovska čežnja. Ako se rodiš u Kini, to te neće napraviti Kinezom, Dakle, možeš se ti do smrti osjećati Slovakom, ali u trenutku kad umreš bit ćeš samo Židov ili češki Židov. Zar misliš da će biti drugačije? Naslijeđe ne možeš promijeniti.”

“Davno sam se pomirio s tim da nema svijeta bez rasizma, nacionalizma i ostalih 'ograda', ali ne mogu odustati od subverzije prema njima”, uzvratio mu je Fedor.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ilustracija/YouTube

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

    04.08.2017.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Kakav je osećaj živeti dvadeset godina u tuđem stanu

  2. PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

    12.07.2017.

    Ahmed Burić

    PROVINCIJA U POZADINI: Cinični osmijeh Mona Lise

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

    11.07.2017.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Zona jeze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije