25 GODINA POTRAGE ZA ODVEDENIM IZ VUKOVARSKE BOLNICE

„Svi znaju sve, a nitko ne zna ništa“

ritn by: Barbara Matejčić | 15.03.2016.
25 GODINA POTRAGE ZA ODVEDENIM IZ VUKOVARSKE BOLNICE: „Svi znaju sve, a nitko ne zna ništa“
Ljiljana Mandić i Marko Mandić radili su u vukovarskoj Općoj bolnici. Ljiljana je bila medicinska sestra, a Marko, njezin suprug, poznat kao Gipser, bio je medicinski tehničar i radio je u gipsaonici kirurgije. Nakon što su u listopadu 1991. godine uspjeli djecu, dvojicu sinova, izvući iz Vukovara, u bolnici su bili danonoćno. I 19. studenog bili su tamo kada su u popodnevnim satima u bolnicu došli vojnici JNA i drugih postrojbi, među kojima je prepoznala nekolicinu sinova liječnika, kao i bolničkog portira Bogdana Kuzmića s kojim su supružnici Mandić do rata prijateljevali. Bio je naoružan, u vojnoj uniformi bez petokrake. Oko 19 sati je Marku rekao da ga vodi na kratak informativan razgovor i otišli su. Bio je to zadnji put da je Ljiljana vidjela Marka. Od tada je prošlo gotovo 25 godina, a Ljiljana još uvijek nije pronašla posmrtne ostatke svog supruga. „U razgovorima u Gradskoj kavani u Vukovaru danas svi sve znaju, ali kada ih se pozove na saslušanja, onda se ne sjećaju, nisu vidjeli, netko im je rekao, ne znaju oni“, kaže Ljiljana.

Ljiljana Mandić i Marko Mandić prije rata su radili u vukovarskoj Općoj bolnici. Ljiljana je bila medicinska sestra, a Marko, njezin suprug, poznat kao Gipser, bio je medicinski tehničar i radio je u gipsaonici kirurgije. Nakon što su u listopadu 1991. godine uspjeli djecu, dvojicu sinova, izvući iz Vukovara, u bolnici su bili danonoćno.

I 19. studenog bili su tamo kada su u popodnevnim satima u bolnicu došli vojnici Jugoslavenske narodne armije i drugih postrojbi, među kojima je prepoznala nekolicinu sinova liječnika, kao i bolničkog portira Bogdana Kuzmića. S Kuzmićem su supružnici Mandić do rata prijateljevali. Kuzmić od travnja 1991. godine nije dolazio na posao u bolnicu, a Marko Mandić ga je vidio u zatvorskom dvorištu u Osijeku kada je išao dati iskaz o događanjima 2. svibnja u Borovu Selu gdje je pružao pomoć ranjenicima. Tada se u bolnici skupljao novac za Kuzmićevu suprugu, da joj se pomogne dok je on u pritvoru. Govorilo se da je kasnije, u srpnju, Kuzmić bio razmijenjen kod Lipovca u prvoj organiziranoj razmjeni između Hrvatske i Srbije. Kuzmić je toga 19. studenog nekoliko puta dolazio k Marku Mandiću i govorio da su ga tukli, ali da je preživio. Bio je naoružan, u vojnoj uniformi bez petokrake.

Vukovarska bolnica
Vukovarska bolnica u kojoj su i te ratne 1991. godine radili Ljiljana i Marko Mandić (FOTO: pszupanija.hr)

Oko 19 sati je Marku rekao da ga vodi na kratak informativan razgovor i otišli su. Ljiljana ga je vidjela nakon sat vremena i pitala gdje joj je suprug i kada će se vratiti, a on joj je rekao da bi i on „volio štošta znati, ali da ne zna“ te je dodao da do jutra vjerojatno o suprugu neće ništa doznati i da sve ovisi o tome hoće li obući uniformu ili neće.

Te je večeri Kuzmić odveo još četvoricu ljudi iz bolnice. Sljedeće jutro, 20. studenoga, u bolnicu je došao major Veselin Šljivančanin, preuzeo zapovjedništvo nad bolnicom te su ljudi podijeljeni na medicinsko osoblje i ostale. Odvozili su ranjenike, koji su kasnije završili na Ovčari. Šljivančanin im je održao govor u kojem je ponavljao da je tu bila i bit će Jugoslavija. Poslije mu je Ljiljana rekla da joj je suprug odveden. Šljivančaninu je prezime bilo poznato jer je Mandić, njezin šogor, predao Mitnicu 18. studenog. Ime njezinog supruga je zapisao na papir i stavio ga u džep. Vojnik koji je stajao pored njega već je imao popis s imenima na kojemu je bilo i ime njenog supruga - Marka Mandića.

Veselin Šljivančanin
Major Veselin Šljivančanin stiže u vukovarsku bolnicu, papirić s imenom Ljiljaninog supruga sprema u džep (SCREENSHOT: HRT)

Kada su krenule evakuacije, Ljiljana je sa sanitetskim vozilom u dugom i mučnom putu preko teritorija Bosne i Hercegovine došla do Zagreba. Supruga nikada više nije vidjela niti je ikada saznala mu se dogodilo. Slijedila je trag raznih informacija koje su do nje dolazile. Radilo se uglavnom o informacijama da joj je muž ubijen, a spominjale su se razne lokacije, ali nikada nije naišla ni na koga tko ga je vidio nakon što je odveden iz vukovarske bolnice. Svi su tek nešto čuli od nekog i na tome bi se krug poluinformacija zatvorio. Samo jednom je bila na identifikaciji. Dogodilo se to 1996. godine, kada su na Ovčari pronađeni posmrtni ostaci koji su bili slični njezinom suprugu, ali se nisu podudarali.

Marko Mandić je jedan od 1.573 nestalih osoba u Hrvatskoj tijekom rata za kojima se još traga. 

„Sigurna sam da bi korisne informacije imao liječnik koji je sa mnom radio u kirurškoj ambulanti do pada Vukovara i čiji je sin došao u bolnicu tog 19. studenog 1991. godine, kao pripadnik Teritorijalne obrane. On je izašao za mojim suprugom kada ga je Kuzmić odvodio te je nakon pada ostao raditi u bolnici i još uvijek živi u Vukovaru. Vjerujem da je morao čuti što se dogodilo s Markom, kojeg je dobro poznavao iz bolnice. Moj stariji sin se 1998. godine vratio u Vukovar i radili su godinama zajedno u bolnici, ali mu nikada ništa nije rekao. I na svjedočenju ništa korisno nije iznio“, kaže u razgovoru za Lupigu Ljiljana Mandić.

Ljiljana Mandić
Ljiljana Mandić svog supruga traži već 25 godina i izgubila je nadu da će se posmrtni ostaci njezinog supruga ikad pronaći (FOTO: Privatni album)

Naime, 2008. godine Kuzmiću je suđeno u odsutnosti na Županijskom sudu u Vukovaru i taj je liječnik, M. I., tadašnji uposlenik vukovarske bolnice, svjedočio. Prema izvještajima sa suđenja, prvo je rekao da ta dva dana nakon pada grada nije vidio Kuzmića, iako je bio u bolnici, a Kuzmić se tamo prošetavao, a onda je kasnije rekao da mu je Kuzmić kasno u noći prvog dana kucao na vrata, ali nije rekao što je htio niti je znao zbog čega je bio u bolnici.

Kuzmić je 2011. godine proglašen krivim zbog toga što je kao pripadnik pričuvnog sastava JNA 19. studenog 1991. godine izdvojio trojicu civila iz bolnice i odveo ih u dvorište obiteljske kuće u blizini bolnice te ih je nakon toga odveo u nepoznatom smjeru nakon čega su na neutvrđeni način ubijeni, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet i pol godina.

Na Međunarodnom sudu u Haagu je dr. Juraj Njavro, kao svjedok na suđenju vukovarskoj trojci, među kojom je bio kapetan Miroslav Radić, rekao da je Radić došao u bolnicu u pratnji Bogdana Kuzmića te da su zajedno obišli sve ranjenike i civile kako bi “izabrali one koji će 20. studenoga biti izvedeni i završiti na Ovčari”.

Kuzmić živi u Bijeljini, u Bosni i Hercegovini, prema onome što je dr. Vesna Bosanac iznijela na suđenju u Vukovaru, kaže Ljiljana Mandić, koja je ogorčena na hrvatske vlasti što nisu mogli doći do njega, ali i do drugih koji su počinili zločine. No, kako između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i nadležnog tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nije bilo sporazuma o suradnji, kakvi postoje između DORH-a i tužiteljstava u Srbiji i Crnoj Gori, što omogućava razmjenu dokaza, predmet nije mogao biti ustupljen Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. A s obzirom da mu je suđeno u odsutnosti, presuda se nije mogla ni izvršiti u Bosni i Hercegovini. Sud u Osijeku je još 1993. godine za njim raspisao međunarodnu tjeralicu.

Bogdan Kuzmić
Bogdan Kuzmić snimljen u vukovarskoj bolnici dan nakon što je odveo Marka Mandića (SCREENSHOT: YouTube)

Ljiljana Mandić se ne upušta u ocjenjivanje koliko i kako država radi na tome da se pronađu nestali, ali smatra da je bila nužna psihološka pomoć obiteljima nestalih. Obojica njezinih sinova su prolazili kroz teške periode povezane s nepoznatom sudbinom njihova oca. Mlađi, koji je te 1991. godine imao devet godina, dugo vremena se nadao da mu je otac živ, a istovremeno ga se uopće nije sjećao, potisnuo je sve što se do tog konca 1991. godine dogodilo. Njoj su trebale godine da prihvati da joj je muž ubijen. A posebno ju je pogađalo što je u svoje najteže mjesece, nakon odvođenja supruga, u Zagrebu slušala da se “od prognanika ne može živjeti“ ili da se “od prognanika više ne čuje kaj u Zagrebu“. 

Ipak je ostala živjeti u Zagrebu i sve rjeđe ide u Vukovar jer ga više ne vidi kao predratni grad u kojem se lijepo živjelo, nego pamti na kojem je uglu vidjela mrtve, a gdje su bile lokve krvi i od tih slika se ne može obraniti. I ne bi mogla zamisliti da tamo živi i da, kada treba, odlazi u bolnicu. Nema baš nade da će se posmrtni ostaci njezinog supruga naći i da će ga konačno sahraniti.

„Previše je godina prošlo, čak i za DNK analizu, sve što sada mogu naći je usahlo“, kaže. No, još uvijek bi mogla saznati kako joj je muž završio život.

„U razgovorima u Gradskoj kavani u Vukovaru svi sve znaju, ali kada ih se pozove na saslušanja, onda se ne sjećaju, nisu vidjeli, netko im je rekao, ne znaju oni. Vrti se niz priča bez argumenata, a to je jako bolno za obitelji nestalih“, zaključuje Ljiljana Mandić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: YouTube/screenshot

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Nestali" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

    04.11.2019.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Nove devedesete - Baka Prase, Levijatan i Firer

  2. ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

    01.11.2019.

    Đurđica Čilić

    ČITANJE IZ DLANA: Plitki grobovi

  3. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

    24.10.2019.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Čovjek u radničkom kombinezonu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije