"Sve bum vas tužil!", tako je desetljećima kričao mali hrvatski čovjek - i za vremena K&K i monarhističke Jugoslavije i u vremenima socijalističke - prijeteći vitlajući šakom, dok je zazivao pravdu koju su mu mogle dati jedino institucije. Sada su došla neka druga, bolja i pametnija vremena, pa se za pravdom vapije tako što se prijeti: "Sve ćemo vas smijeniti!" Dok se nekada mali hrvatski čovjek sporio/parničio zbog jedne kokoši, nekakve međe ili čije razbludne žene, danas su mnogo veće i vrjednije stvari u pitanju. 

Neki, tako, pomisliše kako im se želi dirnuti u njihove (pozamašne) mirovine te ine beneficije, pa spremno zatražiše smjenu ministra branitelja, njegove zamjenice i pomoćnika istoga ministra. Premda je odmah tolerantno objašnjeno kako im nitko ne dira njihova krvavo stečena prava - iliti novčanu naknadu za protraćene ideale - svejedno je Udruga 100 % hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI) Domovinskog rata, uz podršku veterana Specijalne policije i gardijskih brigada, te članova Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a, dva-tri dana i noći u Zagrebu opsjedala zgradu Ministarstva branitelja, zahtijevajući da se ispune njihovi zahtjevi za smjenama. Zar samo tako?

Zasmetala su im neka razmišljanja Bojana Glavaševića, pomoćnika ministra Freda Matića - dakle samo razmišljanja, kao retoričko pitanje za moguću raspravu - u kojima se samo predlaže neka se istraži "zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila, koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila nema niti prava, ali ni PTSP?" (cit. prema "VL" 18. X. o.g., kurz. I.M.).

Strašno je pomisliti, a i reći, kao što je i učinio ovaj dobronamjerni mladi čovjek, da bi žrtve mogla biti izjednačene. Koje i kakve žrtve? Pa, žrtve rata! Jer, invalidi i PTSP-ovci podjednako su platili svoj ratni (dobrovoljni) angažman, svejedno na kojoj su strani bili. Zanimljivo je, kako ova ideja dolazi u isto vrijeme u kojemu se sa svih strana trude, i popovi i političari, da sve zemne iliti zemaljske ostatke poginulih i/ili ubijenih, na pravdi boga ili neke političke strane, sakupe i pokopaju u zajedničke grobove.     

U tome je kvaka: MRTVI mogu biti izjednačeni u svojem pravu na počivalište (pa će stoga sa svih strana prikupiti rasute kosti bilo ustaša, domobrana, bilo partizana, komunista, te ih sve uđuture sahraniti s "dostojanstvom žrtve"), ali ŽIVIMA se slična prava ne smije priznati (neka oni, koji su se borili na srpskoj strani, u Hrvatskoj imaju i po tisuću puta PTSP, ali PARE im ne damo, jer bi to bilo nešto kao "nagrada" za njihovu "agresiju"!? Osim ove krupne zlobe, ima tu i "filozofski" problem: Kako i zašto POBJEDNICI BOLUJU, a PORAŽENI PLANDUJU (ako je i jedno i drugo do kraja istinito).

No, dok se ovako usuđujem hodati bos po trnju, nešto me podbada, jer sve mi se čini kao da imam fenomen "već viđenoga". Opterećen "memorijom sjećanja" želim sada prizvati jedan sličan, ali manji dijaloški sukob koji se zbio 1993. godine u našim novinama (srećom bez težih posljedica, osim stjecanja ljage) i odmah se ispričavam što će ovaj tekst biti ponešto privatiziran. Riječ je o tome da je moja doživotna žena Slavica bila te godine 1993. izazvala znatnu pomutnju kad se usudila u jednom dopisu "Slobodnoj Dalmaciji" upitati - samo kao retoričko pitanje za moguću raspravu - zašto se kod nas uporno piše o tzv. vijetnamskom sindromu kod naših vojnika, a da se istovremeno iz toga ne izvlače zaključci (koji ne bi govorili dobro o karakteru toga rata).

Vjerovali ili ne, ali prvih godina rata u Hrvatskoj NIJE BILO PTSP-a, već je postojao samo "Vijetnamski sindrom" (kako je naslovljen prvi tekst S.M. u "Sl. Dalm." od 18.I.1993. godine). Zbog INTERESA SUKOBA u našoj obitelji, samo sam kao čitatelj pratio što će se dogoditi, kad je taj prvi tekst bio ovako zaključen: "Ako je suditi po ovakvim 'sitnicama' kao što su analize pojave psihičkog rastrojstva naših i neprijateljskih vojnika (jer Slavica je uz Hrvate uključila Srbe i Muslimane; op. I.M.) ovaj rat stvarno je već završio na opću našu sramotu i poraženost. Hvala Bogu". 

Kao da ga je guja ujela za neku stvar, odmah se javio ("Sl.Dalm." 24.I.1993.) pukovnik Vjekoslav Križanec, Načelnik Uprave za IPD hrvatskoga Ministarstva obrane, žestoko opatrnuvši: "Ako netko sustavno izjednačuje u ovom domovinskom obrambenom ratu hrvatskog naroda napadača i branitelja, krvnika i žrtvu, onda je doista na djelu pojava 'psihičkog rasula' (kako navodi autorica), ali ne u hrvatskih branitelja, pobjednika ovoga rata, nego autoričina, ili pak, što je vjerojatnije, na djelu je jugonostalgičarski sindrom koji, unatoč stvorenoj hrvatskoj državi, još uvijek žali za višedesetljetnom čizmom velikosrpskog okupatora."

Slavica je ovaj napad ismijala (Sl.Dalm. 26.I.1993) i to u pomanjkanju adrese - jer se nije znalo značenje kratice IPD, je li to informativno-"politička" ili "psihološka" - djelatnost?), ali je bilo jasno da je dobro dijagnosticirala problem. Ako su se američki vojnici iz Vijetnama vratili kao poražena strana, "logično" je bilo što su osjećali grizodušje zbog zločina u ratu, ali što se onda može zaključiti o "vijetnamskom sindromu" u naših pobjedonosnih vojnika (nota bene: Slavica nije ni izmislila ni nametala tu sintagmu, koja je već bila uporno kolala pune dvije godine našim prostorom - na što ukazuje i IPD u svom protestu)?? I onda, kao rukom odnešen, "vijetnamski sindrom" je iščeznuo iz upotrebe (sigurno ne zahvaljujući inicijatorici nesporazuma), a izgradila se čitava teorijska zgrada o PTSP-u.

A danas, kad pred zgradom Ministarstva branitelja gledam u TV reportažama one gnjevne ratnike kako zahtijevaju smjene (kao da država smije biti podložna hirovima PTSP-ovaca?), onda me ovo "već viđeno" barem malo tješi i govori da će neki nesporazum biti to lakše riješiti što dulje traje. A osnovni je nesporazum ovaj: imaju li ŽIVI jednaka prava kao MRTVI, na što će jednom odgovoriti samo biologija.

Lupiga.Com