Da je hrvatska politička scena pouzdanija od švicarskog sata, uvjerili smo se već bezbroj puta. Što naravno ne znači da nas takva sigurna predvidivost istinski ne ozari prilikom svakog novog susreta. Malo je stvari na koje se čovjek može u ovim nestalnim vremenima osloniti, stoga je ova vrsta pouzdanosti iznimno bitna i stabilizirajuća. Naime, kad god naivniji dio javnosti na trenutak odahne i pomisli kako smo se konačno riješili himera tuđmanizma, pojavi se neki od državotvornih mitologa, da je još jednom odvrati od te sulude nade kako tome ima kraja.

Ulogu dežurnog čuvara tudmanističkih mitova ovog puta je preuzeo Ivo Josipović. Neumorni državni pregalac je ulazeći u furioznu završnicu projekta kodnog imena „ni v'rit, ni mimo“, čiji je krajnji cilj osvajanje novog predsjedničkog mandata, osjetio potrebu da se obračuna s nacionalističkom desnicom. Pri čemu metoda koju je izabrao graniči s genijalnošću.

Josipović se dakle obračunava s desnicom, preuzimajući njene narative, pa bismo čitav taj igrokaz kojim se ovih dana pokušava zabaviti javnost, mogli objasniti kroz veliku dilemu: Tko je veći tuđmanovac, Josipović ili ovi iz HDZ-a? Odgovor na ovo pitanje je, naravno više nego očit. Josipović. Taj čovjek, ne samo da pokušava uspostaviti Tuđmanove državotvorne mitološke narative, koji su, em lažni, em nepotrebni, nego ide i korak dalje. Falsificira njegovu baštinu, da bi mu mogao iskovati spomenik.

Kako bismo vidjeli na koji način aktualni predsjednik to radi, poslužit ćemo se citatima iz njegovog jučerašnjeg predizbornog nastupa, prilikom kojega je predstavio svoj program za novi mandat. Komentirajući istupe hadezeovih političara koji se u obračunu s njim pozivaju na Tuđmana, Josipović je rekao: "One stranke koje pretendiraju na to da baštine njegovu politiku, danas iz Ustava žele brisati antifašizam. Predsjednik Tuđman bio je istaknuti antifašist. On je bio i demokratskiji nego što to danas predstavljaju ili čine vodstva nekih od stranaka. Franjo Tuđman i Ivica Račan znali su da demokratska Hrvatska mora biti pluralna, da mora imati višestranačje, više stranaka koje se ravnopravno natječu za vlast".

Ova Josipovićeva izjava predstavlja rijedak primjer političkog cinizma, tim goreg što je riječ o potpunoj i svjesnoj laži. Očito je došao trenutak u kojem su takozvani socijaldemokrati procijenili da je prošlo sasvim dovoljno vremena od kraha njegovog režima i kako pamćenje blijedi, a činjenice trunu po zakutcima arhiva i odjela periodike u sveučilišnim knjižnicama, da su se stvorili svi preduvjeti da ga oni, kad već nisu mogli hadezeovci, umjetno proizvedu u velikog državnika i humanista. Odgovor na pitanje zašto to rade, da li iz vlastitih nacionalističkih nagnuća, iz krajnjeg pragmatizma ili iz običnog straha, na kraju je posve nebitno. Jer javnosti ostaju samo djela, a ne misli i pobude. Analizirajmo malo Josipovićevu bezočnu laž.

Tvrditi nakon svega proživljenog da je Tuđman bio istaknuti antifašist, otprilike je jednako utemeljeno kao tvrdnja da je Mussolini bio socijalist. Da, Tuđman je bio aktivan u antifašističkom pokretu, jednako kao što je Mussolini bio aktivan u socijalističkom. Na isti način, Tuđmanov obračun s antifašizmom je bio tek nešto manje brutalan od Mussolinijevog obračuna sa socijalizmom. Zapravo zvuči prilično nevjerojatno da je 2014. godine potrebno napominjati notorne činjenice, no očito je takvo što neophodno da sto puta izgovorena laž ne bi prerasla u istinu.

Riječ je dakle o čovjeku za vrijeme čije vlasti je diljem zemlje srušeno preko tri tisuće antifašističkih spomenika, za što nikad nitko nije odgovarao. Riječ je također o čovjeku pod čijom je vlašću u Zagrebu izbrisano ime Trga žrtava fašizma. Ništa manje, riječ je o čovjeku koji je nakon Oluje toliko trijumfalistički popratio činjenicu da se zemlja suočila s masovnim egzodusom vlastitog stanovništva, da je mrtav-hladan izjavio kako nisu stigli ponijeti ni prljave gaće na štapu. I sve to, godinama nakon što se pohvalio kako je sretan što mu žena nije Srpkinja, ni Židovka.

Doista, Franjo Tuđman predstavljao je rijedak primjer istinskog antifašizma, da ostaje posve nejasno kako to ovi na desnici ne vide. Kako pak stoji stvar s njegovom demokratičnošću i željom za pluralizmom i višestranačjem? Više nego dobro. Tuđman je bio toliki demokrat da je iz puke želje za daljnjom demokratizacijom odbio priznati četvoricu demokratski izabranih oporbenih gradonačelnika Zagreba, nakon čega je „privolio“ dvojicu oporbenih vijećnika i dobio gradonačelnika iz HDZ-a. Sve to uz službeno objašnjenje svojih poteza kako oporba možda ima više glasova, ali i da svaki seljak zna kako dva ili tri rasna konja, vrijede više od stotinu grla stoke sitnog zuba. Starajući se o tome da zagrebački primjer ne ostane usamljen, Tuđman je svojom demokratičnošću pomazio i središte Južne Hrvatske, kako je zvao Dalmaciju, izašavši iz Vlaka slobode zajedno s Nikolom Grabićem, demokratski izabranim gradonačelnikom Splita iz redova opozicije, koji je misterioznim prosvjetljenjem doživljenim u vlaku s Tuđmanom, odlučio pristupiti HDZ-u i tako falsificirati volju birača.

Sve ovo je Ivi Josipoviću savršeno poznato, no to ga ni na koji način nije spriječilo da bezočno laže o tom čovjeku oko kojeg pokušava izgraditi mit. Kao da ovom društvu nije dosta tuđmanističkih mitova i laži, pa da bi mu bile potrebne Josipovićeve modifikacije. Nezgodna je stvar to pamćenje, kao što smo upravo vidjeli na primjerima iz opusa Franje Tuđmana. Što na koncu misliti o čovjeku koji ovako postupa prema činjenicama, dok nam istovremeno nudi program Druge republike, na čitateljima je da prosude sami u nadi da će ovaj cirkus što skorije proći i lišiti nas evokacija na Vrhovnika.

Lupiga.Com