Pred neki se dan u medijima pisalo o čovjeku koji je u Grudama našao ni više ni manje nego 150.000 eura u kesi i vratio ih vlasniku (čije je ime i broj mobitela također našao u kesi). O rečenom se nalazniku novca pisalo u ovakvim tonovima – govorilo se o „poštenom Gruđaninu“, citiralo se Mešu Selimovića („Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu“), nazivalo se sve to „nesvakidašnjom pričom o dobroti“, ponosno se govorilo da „među nama još uvijek postoje dobri i pošteni ljudi“, narodski se članke završavalo sa „svaka čast, rodijače!“ i napominjalo da takve „dobre vijesti često ostanu neprimijećene“ jer su mediji inače „ispunjeni vijestima iz crne kronike, bilo da se radi o krađama, malverzacijama ili težim kaznenim djelima“.

Rečeni je pak nalaznik, koji je htio ostati anoniman, zaključio da „s tuđim novcima ne može bit sritan“, shvatio je sve kao božju kušnju i otišao na brzinsku molitvu u Međugorje. Istinabog, teško živi i nema stalni posao, ali zahvaljujući ovom slučaju ispao je, barem sudeći po medijima, heroj.

Iako priča o pobožnom siromahu-poštenjaku na prvu loptu može zazvučati stvarno dirljivo, ona postaje malo manje dirljivom kada se o tome malo više razmisli. U određenim je situacijama (npr. kod kupovine ili prodaje kuće i sl.) moguće da i običan čovjek nosi velike količine keša u kesi okolo, premda bi i tu možda bilo posla za policiju da provjeri o kakvoj se točno situaciji radilo, jer kad je riječ o kešu ni ilegalne radnje se ne mogu a priori isključiti. Zanimljivo, niti je onaj koji je toliki novac olako izgubio ponudio ikakvo objašnjenje kako je uopće došao u situaciju da hoda s toliko para u kesi (dapače, izabrao je ostati anoniman), niti je medijima palo na pamet to uopće dovesti u pitanje, kao da se radi o potpuno svakidašnjoj situaciji, u kojoj ni u primisli ne može biti ičega sumnjiva.

Na stranu to, treba također priznati i to da je a priori bilo moguće da je tolike novce izgubio, primjerice, gastarbajter koji je godinama mukotrpno radio na baušteli da bi sada išao kupiti kuću ili da je riječ o nekome tko je prodavao naslijeđenu kuću sa zemljištem i sl. pa se, eto, potrefilo da hoda s toliko parâ u kesi. U toj situaciji bi bilo potpuno moralno i pošteno da se takvom čovjeku vrati sve do lipe, kao što bi moralno bilo i vraćanje ma kolike svote izgubljenog novca bilo kojem običnom čovjeku iz naroda.

No u ovoj se priči, ako je suditi po onome što saznajemo iz medija, ipak ne radi o vraćanju novca sirotištu, napaćenom gastarbajteru s bauštele, samohranoj majci koja radi dva posla da bi prehranila svoju djecu ili penzioneru koji jedva preživljava… Naime, nađena ogromna suma novca je vraćena, kako piše jedan portal, „jednom od većih hercegovačkih poduzetnika“. Da je riječ o „jednom od većih“ kapitalista jasno je i po tome što je dotični očito toliko jak da je iz šuba nalazniku kao nagradu ponudio i posao u svojoj firmi.

Koliko god se apologeti kapitalizma i zazivaoci liberalne „normalnosti“ na to ljutili, teško je ne prihvatiti kao realnost to da se na riječ poduzetnik, pogotovo kada je riječ o onima većima (koje u žargonu nazivamo tajkunima), u narodu nerijetko (a nerijetko i s razlogom) zamjenjuje nešto prozaičnijim terminima poput mafijaš, lopov i slično. Premda nije svaki kapitalist i mafijaš te premda je nezahvalno nagađati jer ne znamo o kome je točno u dotičnom slučaju riječ, nije rijetkost da se „poduzetnicima“ nazivaju i raznorazni sumnjivi tipovi (ime Zdravka Mamića se tu, recimo, odmah nameće samo po sebi), koji, zbog specifične prirode transakcijâ koje obavljaju, nerijetko posluju u kešu. Onaj poznati medijski eufemizam kontroverzni to dobro ilustrira. U svakom slučaju, pošteni nalaznik pare nije vratio nekom siromahu ili samohranoj majci, nego tajkunu koji je do tih para došao, budimo realni, najvjerojatnije kao i svi ostali tajkuni u ovim krajevima – da ne ulazimo sada u ideološke rasprave o kapitalističkoj eksploataciji radnikâ kao takvoj, koja je također upitne moralnosti sama po sebi.

I što onda tu na kraju imamo? Nemamo poštenog nalaznika koji vraća mukom zarađen novac nesretnom gubitniku, nego imamo, premda to može zazvučati grubo, siromašnog (eventualno možda čak i ustrašenog) naivca koji vraća pare bogatom tajkunu. Koliko god se „pošteni nalaznik“ tješio da je učinio pravu stvar, budimo iskreni, bilo što drugo bi bilo bolje od vraćanja novaca „jednom od većih hercegovačkih poduzetnika“. Da je novce dao lokalnom sirotištu, podijelio siromasima, dao nezaposlenima, dao u dobrotvorne svrhe, pa čak i da je sve zadržao za sebe – svako bi od tih rješenja, nakon što bi se raspitao tko je točno novac izgubio, vjerojatno bilo daleko bolje od onoga što je učinio. Iako, jasno, ni za što od toga ne bi u medijima bio pohvaljen kao dobar mali pijun sistema, koji ne traži zadovoljstva na ovom, nego čeka nagradu za krotke na onom drugom svijetu.

U konačnici je zapravo potpuno nebitno što se na kraju dogodilo s tim novcem, zašto je nalaznik učinio to što je učinio, o kojem se tu tajkunu radi i kako se on obogatio. Besmisleno je nagađati što bi bilo kad bi bilo i je li se taj novac mogao dati siromašnima, u dobrotvorne svrhe ili nešto deseto i je li nalaznik možda čak, rekli bi cinici, bio i u pravu ako je novac vratio čisto zbog potencijalnog straha za svoju osobnu sigurnost – iako se to ne bi reklo prema izjavama koje je anonimno davao u medijima, nije isključeno ni da ga je mater upozorila da tko zna čiji su to novci i da se nekim ljudima nije pametno zamjerati ni za kakve pare. U čitavoj je situaciji, a to je uostalom i razlog pisanja ovog teksta, daleko bitniji način na koji je priča popraćena u medijima i sama ideološka priča u pozadini, raskrinkavanje koje se, naravno, nije moglo očekivati u mainstream medijima, beznadno ograničenima na malograđansko-kršćanski kvaziuniverzalni moralizam.

Kada mediji hvale siromašna čovjeka bez stalnog posla, žrtvu „tranzicije“, što je vratio pravo malo bogatstvo jednom tajkunu, pobjedniku „tranzicije“, o kakvom tu uopće „moralu“ može biti riječi? Je li moralno da manjina živi u raskoši, dok većina jedva preživljava, a nemali broj ljudi tavori u bijedi? Nije li to presudno moralno pitanje danas, a ne pitanje treba li siromah vraćati izgubljen novac bogatašu? Takav lažni moral nije ništa drugo nego apologija statusa quo koju podržavaju snage „reda“ i kontinuiteta: crkovni, liberalni i slobodnotržišni talibani. „Moral“ u kojemu je nepovredivo samo sveto privatno vlasništvo (uključujući i kese s po 150.000 eura), dok običan čovjek bez stalnog posla petominutni „heroj“ u medijima može postati samo u slučaju da i sâm internira takvu moralnu logiku i nada se boljem životu u drugom svijetu, a u ovom, jedinom koji imamo, smjerno šuti i gleda kako se ne zamjeriti onima iznad njega.

Buržoasko-kršćanska moralna zapovijed "ne ukradi" mogla bi generalno vrijediti samo u društvu koje bi bilo puno egalitarnije i daleko socijalno pravednije od ovoga u kojem živimo. U društvu u kakvom sada živimo poštivanje takvog kvaziuniverzalnog načela ne može biti ništa drugo doli ideološko opravdavanje besramnoga statusa quo – situacije u kojoj u Hrvatskoj imamo s jedne strane 260 novopečenih multimijunaša s imovinom od 170 milijardi kuna, a s druge strane realno pola milijuna nezaposlenih, dok na razini svijeta 85 najbogatijih ljudi ima jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica svijeta. U sadašnjem društvu se nikako ne može govoriti da je krađa kao takva nemoralna – koliko god to možda zvučalo svetogrdno i heretički, želimo li o krađi govoriti u okvirima nekakvog morala ili etike, stvari tu nisu crno-bijele. Sâm čin krađe ne može biti nemoralan kao takav – sve ovisi o tome tko krade, od koga krade, što krade i zašto je otuđio to što je otuđio. Nema sumnje da je krađa makar i pet kuna iz džepa siromaha (ili našeg spomenutog imaginarnog gastarbajtera) za moralnu osudu.

No, tko, s druge strane, ima obraza reći da je nemoralno kada siromah ukrade kruh iz dućana neke korporacije? Ako kruh ukrade onaj koji nema što jesti – to nije nemoral, to je eksplicitno politički cilj na koji takav čovjek apsolutno ima pravo. Nije nemoralno ukrasti ako ti je dijete gladno, nemoralan je sistem koji čovjeka dovodi pred takav izbor. Nemoralan je svijet u kojem je pogrešno ukrasti ako si gladan (ili ležati na cesti ako si beskućnik), ali nije pogrešno da su neki gladni, dok drugi imaju previše. Nemoralan je svijet u kojem postoji „univerzalni“ moral po kojem je ukrasti uvijek pogrešno, bez obzira na konkretnu situaciju i okolnosti, dok silovanje čitavog zemalja i svijeta u interesu povlaštene manjine na vrhu prolazi lišo i bez komentarâ od istih mainstream moralista.

Naravno, nevraćen izgubljen novac ili sitna krađa iz korporacijskog dućana neće promijeniti čitav ekonomski sistem niti će promijeniti svijet. No ipak i tako nešto može biti (čak bi se moglo reći: trebalo bi biti) dio progresivnog političkog aktivizma. Sjetimo se samo primjera španjolskog gradonačelnika Marinalede, Juana Manuela Sáncheza Gordilla, koji je 2012. predvodio „napade“ na supermarkete u Sevilli i Cádizu, gdje se iz dućanâ krala hrana i nakon toga dijelila siromašnima. Može li se mirne savjesti reći da je takvo što nemoralno? Kamo sreće kad bismo i u našim medijima mogli naći priče o modernim Robin Hoodovima, koji pljačkaju bogate da bi podijelili siromašnima, umjesto da slušamo panegirike o naivnim, siromašnim „poštenjacima“ koji ponizno vraćaju novac upitnog porijekla tajkunima.

Lupiga.Com