Zašto čitati noću? Ljeti, dok znoj moči učmalu močvaru plahti, platno fino od izdaje i bijelo od straha, dok drhte niti u žaruljama i vruća krv traži azil na nebu, u koktel-čašama komaraca, a federi muče kičmu? Zimi, kad mraz štipa kožu i grebu jorgani, kad sjene stranica sustižu sjene crnika na pustim pozadinama zidova, kad je i sama trulež, raspadanje za tijelo luksuz? Još gore u jesen i u proljeće, kad se sve stalno mijenja, i od jednog zla učas nastanu mnoga: zašto, bez obzira na sezonu, prije svega i uporno noću? Eto tako, da se iznutra uspori propadanje, da se bar malo zajebe, pronevjeri buržujska logika vremena, kad se već neda presresti njegov vektor.

Jer noći su opasne, noći su naročito teške, kako kaže Štulićev stih koji sam uvijek pogrešno čuo jer mi se baš takva definicija noći sviđala i baš ona činila pravom, dok za dosadu, koja u tekstu zapravo stoji, ondje nikad nisam vidio mjesta. Nema to veze s 'dnevnim' i 'noćnim' tipovima, bioritmom, D-vitaminom, izlascima, tajnim supstancama mraka, erosom, tanatosom ili čim sličnim: na stvari je specifična, sveobuhvatna epistemologija noći koja se radikalno razlikuje od one uvriježene, dnevne, i počesto joj je dijametralno suprotna.

Noćna su saznanja moćnija, spoznaje sačuvane od onog u sunčevo svjetlo uvijenog lažnog mogu, njihove posljedice sveobuhvatne i obavezujuće. Noćno čitanje posebno dobro masti tu bravu, podmazuje, kao beskonačni WD-40, šarke vrata koja obično nastojimo držati zatvorenim, propušta nas, poput debelog batlera, prema sferama ličnosti gdje je, kako reče onaj muž Zelde Fitzgerald, uvijek tri sata ujutro.

Lako je čitati noću kad si to možeš priuštiti, kad dnevni rad ne nameće ritam, a prekarna iluzija slobode propinje se na prste ne bi li se učinila manje nesnosnom, na trenutak gotovo stvarnom. Telefoni su tihi. Kroz kolodvor tutnje samo teretni vlakovi. Radio stanice odašilju rovovski rat signala koji kroza sve prolaze i utrobe titraju od proždrte muzike, grče se od neprovarenih informativnih emisija. Optički kabeli opuštaju omče. Preprodane redakcije u kavi štave spektakl, da bi ga s jutrom razvile naslovnim stranama: nad svim vijori opća zastava govana. Više ne svijetle trafike. Uprazno šibaju bandićeve fontane. Grad je spustio rešetke, upio taloge i uputio otvoren poziv: što, kvragu, uopće raditi noću u kući, ako ne čitati?

Čitati noću jer je to istovremeno najviše i najmanje opasno – čitati jer izbor izostaje. Nesanica možda jest privilegija dokonih, nas nedovoljno satrtih fizičkim radom, ali iz svoje je glave teško pobjeći. Glava je zepter-lonac na vatri jastuka, i u njoj se čudan svijet krčka. Gadne ideje ojačane onim noćnim znanjima bujaju kao gljivice, i teško da postoji ruka koja će lonac s plamena skloniti: onaj koji ne spava u svojoj supi je sam.

Zato čitati noću – jer je u knjigama posljednji ventil, čitavo jato ventila koji pište i otpuštaju tupilo u noćno nebo, ventil koji regulira poraznu temperaturu spoznaje nemilosrdno jasne, koji vrenje kanalizira u gorak oluk nekog tuđeg iskustva. To će otprilike biti ovi tekstići: dnevnik nesanice provučene kroz nasumce nabacane knjige, para koja kroz ventil huči, tek na tren vidljiva, a onda nestaje. Jedne budnosti odvratne kao vlast, uporne kao poplava.   

Lupiga.Com