Nije rijetkost da stariji jadikuju nad mlađima, spominju prošla vremena kao daleko bolja od sadašnjih. Ima tu istine, ali nije sve prije bilo bolje. Najčešće je razlog u tome što su stariji prije bili mlađi i ljepši, zdraviji i moćniji, i što su to bila „njihova“ vremena. Nije rijetkost da i mlađi smatraju da nikada nije bilo teže kao njima. Kritiziraju pritom starije kako su neuviđavni za njihove probleme i teškoće. Ima i tu istine, ali nije ni sve teže danas od prijašnjih vremena. Razlog jadikovke mladih izgleda da leži u činjenici što se mlađi niti mogu niti hoće stvarno uživjeti u prošla vremena, ili što ih nove okolnosti, a i stariji, „priječe“ da rade samo po svojim naumima.

Sličnom situacijom sporenja između mlađih i starijih otvara pripovijetku Šala u Samsarinom hanu književnik Ivo Andrić, u okolnostima kada se kreševski muteselim Hamzaga mržnjom okomio (ispizmio) na fratre i stao ih globiti. Čak im je zaplijenio i misno vino koje je stizalo iz Hercegovine. A fratri, u takvim situacijama, postaju nervozni, izgube se te udare jedni na druge. Tako izvana, iz vanjskih okolnosti i političkih razloga, nastaju trvenja i razmirice u zajednici.

Stariji, piše Andrić, koriste jedino pravo koje im je preostalo – "ius murmurandi", pravo da gunđaju i prigovaraju kako mlađi ne umiju raditi ni voditi samostan kako su to oni nekad činili. To međutim ne čini najstariji među njima – fra Petar. Iako bolešću već dugo prikovan za krevet, on nije čangrizav niti mrzovoljan. "Na sva tvrđenja da je nekad bilo bolje" – piše Andrić – "on je obično odgovarao da nije bilo bolje nego je bilo davno. 'Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nikada nije bilo', rugao se“ fra Petar. I smatrao je da sve stvari treba primati opušteno i šaliti se. I na svoj račun.

Da potkrijepi kako su opuštenost i šala prijeki lijek za bolesti, teška vremena i ljudske odnose, Andrićev fra Petar priča mlađem fratru svoje iskustvo u visočkom hanu u kojeg je fra Miju i njega uvukao lokalni kabadahija (silnik) Džemo Kahriman i pred napitom gomilom htio ženiti. Fra Petar je odvraćao preozbiljnoga fra Miju od lude revnosti da podnese mučeništvo: "Nije ovo mjesto gdje se vjera brani i za nju gine. Lako je poginuti i ući u Martyrologium, nego marifetluk je izvući se iz ove napasti u koju smo ni krivi ni dužni zapali."

Kad im nije preostalo ništa drugo kao rješenje, ni fra Mijina "vještina", ni fra Petrova "hrabrost", strpljivo su čekali da se zlo samo iživi, da prijeđe na druge. I tako i bi. Džemo je našao novu žrtvu, onoga koji se najviše smijao na račun fratarske svadbe. A zapravo svi su se namješteno, udvornički smijali silnikovim hirovima, osim fratara. Nasuprot najozbiljnijem u vjeri – fra Miji, nova vojvodina žrtva je bio Ramiz, riđi berberin, onaj koji je "najviše razvalio žvale" i pretjerano revno i namješteno podržavao Džemino lakrdijanje i njegovu neproračunljivu ćud. Fratri su se tako neopazice sklonili sa scene na skrovito mjesto, a zli silnik našao novu žrtvu.

Vraćali su se u samostan sretni što zbog spašenih života i zbog obavljena posla u Sarajevu. Dogovorili su se putem da ipak nikome ništa ne pričaju o svojoj nezgodi u Samsarinom hanu. No, o njihovoj "svadbi" saznali su fratri i prije njihova povratka. Samo što su se stupili u samostan, počela je šala i ruganje. I opet je fra Mijo bio namršteno ozbiljan, a fra Petar prihvaćao šalu. "Taka su onda vremena bila" – zaključuje on –"i tolike bijede udarale na svu Bosnu i na ovaj naš manastir, da smo za nevolju mnogu stvar na šalu okretali i šalom se branili i održavali, kad se već nije imalo ničim drugim." Doista, šala i humor razotkrivaju mizeriju ljudskoga nasilja, umišljenost vlastodržaca, odgovor ljudske konačnosti na sve što se apsolutizira. Šala i humor čine humanijim teška vremena, i prošla i sadašnja, i ljudske odnose – njih najviše. Valja se stoga šaliti. Na svoj račun pogotovo.

Lupiga.Com