Turbulentni kraj zime (barem onaj kalendarski, jer tko što danas više može tvrditi) ove će godine ostati upamćen po katastrofalnom potresu, tsunamiju i nuklearnoj krizi u nama geografski dalekom Japanu … no kako je svijet sve više nalik globalnom selu, svi smo manje-više prikopčani na „mrežu“ i pratimo dramatična događanja u zemlji izlazećeg sunca iz trenutka u trenutak, dijelimo strepnje i strahove ... i pri tome, možda i ne znajući, usvajamo nova saznanja.

Vjerojatno ne svi, vjerojatno ta saznanja usvajaju oni mali ljudi, poput naših „šetača“ koji ne traže ništa drugo do pravde, poštenja i odgovornosti onih kojima će puna usta te odgovornosti biti kada ih upitate za visinu njihovih primanja. Onih koji će jedan cijeli narod prozvati lijenom ruljom kojoj se ne da raditi pa se radi raznih povlastica prijavljuje na zavod za zapošljavanje.

Onih koje istjerate po vratima, a oni vam ulaze natrag kroz prozor bez imalo stida i odgovorno primaju svoje velike plaće, ali nikada nisu odgovorni onda kada se pojave problemi, kiksevi, loše procjene i afere koje direktno ugrožavaju kvalitetu života onih pred kojima bi ti i takvi ipak trebali polagati račune, naravno u jednom normalnom svijetu – kakav ovaj naš definitivno nije. Zanima me što će se po tom pitanju događati u Japanu kad ova kriza prođe. Nekako mi se čini da odgovor već znam.

I većina Japanaca ljudi su poput nas. Kao i mi osjećaju strah, tugu … vidjeli smo kako mogu i plakati. Nisu nikakvi kiborzi, ljudi su od krvi i mesa. Jedino što su dugo prije nas naučili ne praviti drame od svega, pa eto ne drame ni oko prave kataklizme koja ih je zadesila. Ljudi su to kojima je čast vjerojatno na prvome mjestu ljestvice osobina kojima čovjek mora biti obdaren. Odmah iza toga je dostojanstvo. O zajedništvu najbolje da i ne lamentiram – to je nešto što je nama potpuno strani pojam i stoga nam ništa ne uspijeva. Puno smo zadnjih dana mogli naučiti o etici i moralu od Japanaca!

Za razliku od Japanaca, mi smo bukve. Pročitamo nešto u nekakvim glupavim knjigama najčešće američkog porijekla, o tome kako biti uspješan, kako u sebi gajiti natjecateljski duh i kako „winner takes it all“ i „svijet voli pobjednike“ te bez razmišljanja to prihvatimo i počnemo upražnjavati gazeći preko kostiju samo da bismo došli do svog cilja – do svog sna (Amway fore koje se uvijek najbolje prodaju u zemljama u tranziciji punim osiromašenog srednjeg sloja). Etika i moral nešto su čega se mi za razliku od Japanaca najprije i najlakše odričemo.

Naučili smo da i oni koje smatramo gotovo nad rasom postaju nemoćni kad se majka priroda razljuti. I da se poput drugih mogu naći pred gotovo nerješivim zapletima, koji će ih pred našim očima ogoliti sve do srži do tog malog, jadnog čovjeka koji si je samo umislio kako je vladar nad ovom planetom. Past će tu sve floskule o tome kako čovjek vlada i upravlja svojim životom i kako je svatko sam isključivi krivac za svoje nevolje ili pak jedini zaslužan za svoje uspjehe … kako je to s jedne strane uskogrudno od društva, a s druge od pojedinca! Jesmo li ipak otoci sami za sebe? Jesmo li shvatili?

Na žalost, bojim se da je ovo u povijesti čovječanstva još samo jedna katastrofa koja će biti zabilježena u emisijama tipa "Dogodilo se na današnji dan" i "TV kalendaru". Katastrofa koju je, zahvaljujući tehnološkom napretku, moguće i poslušati putem zvučnih zapisa stavljenih na Internet. Pouke i poruke, ni ovoga puta nitko osim malih ljudi neće htjeti izvući ni čuti, a oni će možda započeti šetnje diljem svijeta s ciljem da prenesu što su naučili iz najnovije tragedije.

No, tko njih uopće želi slušati? Za par tjedana cijeli će svijet nazdravljati kraljevskom vjenčanju u Londonu, kupovati neukusne suvenire kao uspomenu na taj "važni" događaj i nitko se neće sjećati današnjih heroja „kamikaza i samuraja iz Fukušime“ kojih do tada već možda i neće biti … Ispravite me griješim li.

No, dobro…