Iako je situacija s masovnim medijima u Hrvatskoj, posebno onima koji izlaze u tiskanom obliku, takva da bi se vrijedilo nadati kako će čitava ta kakofonija stranica bez ikakvog suvislog sadržaja, koje se kreću između Večernjakovog naricanja nad sudbinom naroda, razgorjele strasti mladih jurišnika iz Jutarnjeg prema nečemu što bi se moglo staviti pod zajednički naziv biznisa, a svodi se na onu narodnu o tome kako je žaba vidjela da se konj kuje pa i ona digla nogu i stamenih pokušaja Slobodne da se pretvori u glasilo splitsko-makarske nadbiskupije, doživjeti konačan kolaps i osloboditi javni prostor nekakvom suvislom novinarstvu, bila bi velika šteta pri tome ostati bez jednog nepokolebljivog glasnika sutrašnjice. Riječ je, dakako o vječno buntovnom i mladenački neustrašivom Davoru Butkoviću. Taj hrabri zagrebački novinar toliko se dosljedno i s velikom moći ponavljanja obračunava s javnim sektorom i općenito socijalnom državom da mu se u jednom času učinilo kako nije dovoljno riječima zastupati ideju, jer je došlo vrijeme da se pređe na djela.

A kao što svi znamo, nema boljeg načina od obračuna s javnim sektorom, doli onoga da se državi uskrati porezno davanje, čime se smanjuje i financijska moć tvrdoglave države da nastavi izdvajati enormne količine novca za tamo neke čistačice po školama. Nalazimo tako na stranicama porezne uprave da je hrabri Butković, na dan 30.04.2014. godine Republici Hrvatskoj dužan 1.965.889,80 kuna neplaćenog poreza, dakle gotovo dva milijuna kuna.

Ovakav revolucionarni koncept, unutar kojeg zagovaraš apsolutni liberalizam i ujedno podrivaš jedan od nosivih stupova te ideologije, a riječ je naravno o plaćanju poreza jednog dana će se predavati na nizu međunarodnih sveučilišta. Posljednji u nizu docirajućih istupa ovog novinara, pod naslovom „Hrvatsko je društvo i dalje čvrsto protiv reformi. Svi su protiv tržišnih odnosa“, objavljen je u Jutarnjem listu, 21.06.2014. godine, a izravno se obračunava s uspješnom referendumskom akcijom sindikata, organiziranom protiv ideje famoznog outsourcinga.

Uspjeh te akcije je toliko iznervirao nevoljnog Butkovića, da se odlučio na ispisivanje kenjkavog teksta o nerazumnom hrvatskom društvu koje se protivi genijalnim „rješenjima iz Švedske“. Naravno i ovaj, kao i svi prethodni Butkovićevi tekstovi, sastavljen je po već uhodanoj špranci, po principu mora se, treba se, nužno je, napravit to i to, da bi onda bili zadovoljni, a država uspješna. No ono što nas ovdje zanima je tko su ti koji bi, po Davoru Butkoviću trebali biti zadovoljeni? Riječ je o Vladi, MMF-u, poduzetnicima i menadžerima.

Dakle, ovaj novinar smatra da bi građani Republike Hrvatske trebali djelovati protiv vlastitog interesa, ne bi li zadovoljili gore nabrojane grupacije te samog Butkovića, naravno. Pri tom Butković ne nudi nikakav suvisao argument zašto bi to trebali napravit, što ga ne sprečava u tome da piše i takve besmislice, poput one da su se od raširenog stanja svijesti: "emancipirali jedino Dubrovčani: prvo su hladno izignorirali referendum protiv golfa na Srđu, da bi nedavno s najvećim oduševljenjem dočekali svatove nasljednice dinastije Hearst, 'najluksuznije' vjenčanje ikad održano u Hrvatskoj". To oduševljenje su vjerujem dijelili, primjerice, svi oni povjesničari koji su se tog dana željeli baviti znanstvenim istraživanjima u dubrovačkom arhivu, budući da je on bio zatvoren i iznajmljen skupini ljudi koja očito misli da novcem može kupiti sve.

Ipak najzabavniji dio Butkovićeve ideološke pozicije koja prosječnom čitatelju Jutarnjeg već izlazi na uši jest taj da ovakvim istupima on zapravo pila granu na kojoj sjedi, a da toga uopće nije svjestan. Naime, zalažući se za dokidanje visoke socijalne solidarnosti i provođenje tržišnih reformi, čovjek ne vidi da istovremeno navija za dokidanje vlastite, privilegirane medijske pozicije, garnirane enormno visokim primanjima. Teško je za povjerovati, no bojim se da naš skromni zagrebački novinar nije uočio jedan očiti paradoks u vlastitom tekstu. Pišući o nemogućnosti Vlade da provede bilo kakve reforme, on doslovno tvrdi kako je to nemoguće, jer: "Kada bi ova, ili bilo koja druga Vlada, odlučila da se javnim novcem financira i privatno školstvo, s Filozofskog bi fakulteta, uz jedinstvenu i glasnu potporu novina, televizija, portala i društvenih mreža, krenuli prosvjedni marševi na Markov trg. Pa bi se Vlada povukla.".

Zanimljivo bi bilo čuti Butkovićevo objašnjenje, na koji to način on misli biti tržišno komercijalan, ako za razliku od svih ostalih medija piše protiv društvenog stanja svijesti? Drugim riječima, za kog bi vraga ta neosviještena hrvatska javnost plaćala sedam kuna dnevno da bi konzumirala Butkovićeve tekstove u kojima im vrijeđa inteligenciju i priziva dokidanje socijalne solidarnosti? Trećim riječima, da mu nije te visoke socijalne solidarnosti i aktualnih društveno-ekonomskih odnosa u društvu i državi, Davor Butković mogao bi eventualno pisati neki vlastiti blog čija čitanost ne bi prelazila dvoznamenkasti broj čitatelja. Ako pak u ovu tvrdnju otvoreno sumnja, ne bi škodilo da se na neko vrijeme povuče u medijsku izolaciju i pričeka rijeku obožavatelja koja će, posve sigurno po Zagrebu pisati grafite: "Bule vrati se, Boro nas jebe"!

Lupiga.Com