U iznenadnom, ali apsolutnom, razornom jadu ranog septembra, onoj očekivanoj no ipak-ne-još i bablje odgođenoj provali nebeske gadosti koja je ove godine stigla nepristojno prije vremena – a ipak upravo na vrijeme, uz njega, s njime – nabasao sam neplanirano, nakon desetak godina, na „Rane jade“. BIGZ-ovo izdanje iz sredine osamdesetih, džepni format, s naknadno dodanom 'Eolskom harfom' na začelju, s ovalno uokvirenom Kiševom fotografijom naprijed. Nisam im se mislio skoro vraćati, ali pred kišurinom sam se, štreberski, sklonio u antikvarijat na dnu Skalinske i na vrhu one nesortirane, najjeftinije hrpe našao ih za neku ne-sumu – bilo mi je skoro neugodno da ih u toj pljesnivoj gomili ostavim.

Jeftine sentimente na stranu, da se prikloni onim još gorim, kiču melankolije sklonim: kupila me zapravo baš ta naslovna fotografija – portret trogodišnjeg pisca koji na ranijem izdanju nije bio reproduciran, a funkcionira kao odlična ilustracija naslova – moglo bi se možda tvrditi da je potonji baš iz nje, iz njene paslike i izveden; da portret utjelovljuje naslov barem koliko naslov portret i njegov predmet.

Odjeven u onodobnu građansku interpretaciju mornarske dolame, neobično je nalik na Prousta fotografiranog s bratom Robertom nekih šezdeset pet godina ranije; već tada, međutim, prepoznatljivo kosmat i s dozom djetinjeg užasa koji prožima čitavu mimiku, čitavu gestu, tako da je nemoguće reći je li usmjeren prema bliskoj budućnosti, plišanom zecu-tapiru u rukama, ili svijetu općenito. Užas je, jedno iznenađenje užasom, naprosto tu.

A Kiš je u posljednje vrijeme opet mnogo sa nama, o njemu se govori, on, barem u nekim krugovima, nikad i nije 'izašao iz mode', no o Kišu se priča zaista svašta. Od njega i oko njega izdjeljana je neka vrsta totema, idola koji po svojoj funkciji u sebi mora imati nešto lažno, a podigli su ga, iz barem dva pravca, oni koji ga grubo napadaju barem jednako koliko oni koji ga zdušno brane. Mnogi od njih o svom interesu i za svoj račun, tek rubno se služeći napisanim, još manje napisanom. Kiš je, ovako ili onako, pisac i ne treba mu kafanska advokatura – pisac, još bolje, fizički mrtav i time sasvim dosljedan pisac, sam sebe najbolje zagovara tekstom.

Zato sam, možda, izbjegavao povratak Jadima, prvoj Kiševoj knjizi koja mi je prošla kroz ruke i koja me se negdje početkom studija duboko dojmila, moguće jer je bila pretenciozna koliko i ja. Dok sam se, gacajući po sad već posustaloj kiši, psujući polarnu klimu suzdržavao da zavirim unutra znajući da me ionako kod kuće čeka noć, pomalo sam se bojao kako je i koliko u tom desetljeću ostarjela ta knjiga, kako sam ostario ja. Grobnici sam se često vraćao i ona, bez obzira na evidentne naklone epohi, i dalje drži. Što se porodičnog ciklusa tiče, Peščanik je sa svakim novim čitanjem samo rastao, dok me Bašta prije nekoliko godina ostavila ravnodušnijim no što sam očekivao. No baš Jadi, baš Jadi su bili iz nekog razloga bitni.

I došla je noć, ili kako se to već zove, a ta je knjiga, to je već na prvi pogled jasno, za jednu košmarnu noć i tempirana, i ostao sam na kraju ipak malo razočaran. Moj me vlastiti, ovakav ili onakav talog, odbio od te proze, njezin sladunjav timbar i barokan, mjestimično emfatičan stil, iako se i u tim pričama bez dvojbe sluti majstorski potez Peščanika. Što se samih Jada tiče, zaspao sam s utiskom da su neki od učenika, posebno Albahari u Opisu smrti, za stepenicu nadmašili učitelja.

Učitelje-idole je potrebno izvrtati, rušiti da bi se vidjelo što je pod njima, pa i kada su donekle naši. Kiš, već je rečeno, nije idol; Kiš je pisac, važan pisac, a pisce treba čitati. Sam sebi u bradu ponavljam vratit ću se, bude li prilike, za deset ili dvadeset godina opet Jadima, da provjerim što nam je to isto vrijeme usput učinilo, koliko nam je, poznato po izostanku milosti, u međuvremenu naudilo.

Lupiga.Com