Ljudi trebaju svoje heroje. U djetinjoj dobi dovoljni su nam fiktivni heroji iz crtića, te supermeni i batmani iz američkih filmova koji skoro pa skroz uvjerljivo spašavaju svijet. Kako rastemo, umjesto da se naša potreba za herojima u koje ćemo se uzdati smanji, ona se zapravo povećava. To je nekako i logično - što više prljavštine kroz život upoznamo, okusimo, a i sami proizvedemo, to nam više trebaju likovi koji će svojim postojanjem dokazivati – može to i bolje, može to i ljudskije, hrabrije, plemenitije. Trebamo svoje heroje, kao što trebamo svoje snove. Heroji zapravo to i jesu, naši snovi o dobroti i ljepoti, samo materijalizirani u nekome stvarnom, opipljivom, u nekome tko je od krvi i mesa kao i mi. Jako je nužno da budu od krvi i mesa, jer to nam ulijeva nadu da možda i mi možemo biti dobri, biti hrabri, biti bolji.

Tu našu očajničku potrebu za onima koji će naše snove o svemu najboljem hraniti i održavati na životu često se može uočiti recimo na polju umjetnosti. Koliko puta smo samo mogli čuti „On je divan umjetnik, ali govno od čovjeka“. Iza onog „ali“ naslućuje se razočaranost koja je skoro pa ravna razočaranosti dječaka koji je upravo saznao da Djed Mraz zapravo ne postoji i da biciklu koju je našao ispod bora nije iz svojih blještavih crvenih saonica iskrcao dotični dobrodušni bradonja nego je istu kupio njegov tata u trgovačkom centru preko puta. I to na čekove.

Kako je ljudski rod malo pomalo shvaćao da veliki umjetnik ne mora istovremeno biti i veliki čovjek, tako je paralelno s tom nevoljkom osviještenošću rasla i paleta tumačenja ove obeshrabrujuće činjenice. Na primjer, tumači nam se kako moramo naučiti razdvajati čovjeka od njegovog umjetničkog djela. Povijest je pokazala da je takvo tumačenje ne samo potrebno, nego i ispravno i opravdano. Koliko smo samo genijalnih umova iz područja književnosti, slikarstva i glazbe upoznali i otkrili da veličina umjetničkog djela ne mora, a često i nije, biti proporcionalna veličini autorove duše u smislu ljudskosti, altruizma i svega ostalog što bi već jedan pravi heroj morao od osobina posjedovati. Koliko puta je neko veliko djelo bilo zasjenjeno enormnom, nepodnošljivom količinom taštine njegovog autora.

Posljedično tome, došlo se do nekakvog zaključka o univerzalnoj nedodirljivosti priznatih umjetnika – onaj tko ima takvu božansku sposobnost stvaranja ne mora biti podvrgnut istim analizama niti biti ocjenjivan po istim kriterijima kao i „običan smrtnik“. Pojednostavljeno rečeno, ako si veliki umjetnik, ne moraš čovječanstvo zaduživati još i izuzetnim crtama karaktera. I obrnuto, ako nisi čovječanstvo zadivio svojim bojama, notama lili slovima, onda se, brate, bar dokaži kao čovjek. Kad smo sve tako razumno i pragmatično razložili i pozaključivali, očekivalo bi se da je svijet konačno pomiren s, blago rečeno, krhkom i nepredvidivom prirodom pojedinih umjetničkih duša.

No, nismo se pomirili. Usuđujem se pretpostaviti da nikada i nećemo. O, da, spremno potvrđujemo i poštujemo talente i genijalnost, odajemo im nužna priznanja, upisujemo ih u povijesti umjetnosti, nazivamo ulice i trgove po njima, ali, negdje duboko u nama i dalje, jednakim, djetinje upornim žarom, živi naša čežnja za – herojima. U ovom kontekstu, heroj bi bio netko tko ima sve – i velika djela i – ljudskost. Takva čežnja opstaje čak i u dušama najvećih cinika. Ta čežnja također nije rezervirana samo za one koji nas očaravaju svojim umjetničkim ostvarenjima. Ona je svugdje – dobrotu tražimo kod liječnika, kod svećenika, kod političara. Kod liječnika i svećenika možda najviše jer mislimo da njihovo zanimanje nekako mora uključivati i bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom biću.

Kad su političari u pitanju, razočarenja su relativno benigna, zato što su i očekivanja u odnosu na njih poprilično mala. Moglo bi se slobodno reći da čovjeka u Hrvatskoj, a i šire na ovim prostorima, političar u stvari i ne može razočarati, ustvari gotovo je sto posto sigurno da će te razočarati, čime će, u biti, ispuniti tvoja očekivanja. Rezimirano, pošto od političara ništa velikoga ni dobroga ne očekujemo, oni su takoreći jedini koji naša očekivanja ispunjavaju.

U biti, potraga za dobrotom, za stvarno i istinski dobrim čovjekom, za onim, 'ajmo to tako reći, biblijskim primjerkom dobrog ljudskog stvora, stara je koliko i naša svjesnost o postojanju - nečovjeka. O postojanju zla. I taman kad zaključimo da je takva potraga uzaludna i utopistička, u našim životima pojavi se baš takav netko – netko tko, bez obzira na predznak, jednostavno zrači. U susretu s takvim ljudima, ti jednostavno znaš da si našao svog heroja. Jednog, ili više njih, u životu. Taj netko neovisan je o svom zanimanju, o svom djelu, tituli i obrazovanju. Taj netko je čista, gola ljudska dobrota. Dobrota i toplina.

I kad sam već kod toga, sjećam se jedne prijateljice i njene priče o stanju kliničke smrti kojeg je iskusila nakon prometne nesreće čiji je bila sudionik. Priča je imala sve već svima poznate elemente fantastike – lebdenje, osjećaj odvajanja od svog smrtnog tijela, promatranje sebe odnekud iz ptičje perspektive. Priča slična mnogim takvim pričama, ali mi se urezala zbog dijela o pojavi nekakvog svjetlećeg tijela, čega li već – prijateljica je tako lebdjela negdje, negdje u svemiru i kaže, ta nekakva svjetlost joj je prišla. I pričala je s tom svjetlošću, s tim svjetlosnim oblikom nečega, ali nisu razgovarali nego su mentalno komunicirali. Pa dobro, upitala sam je, i što ti je ta svjetlost rekla? Istovremeno sam u sebi pomislila, jao, prijateljica mi je prolupala, jadna.

„Ne znam“, odgovorila mi je prijateljica, „samo znam da sam u tom trenutku, od pojave te svjetlosti, nekako znala da će sve biti dobro, i da je ljubav odgovor, i da svi ljudi zaista jesu braća. Osjetila sam mir, i neopisivi osjećaj spokoja. Ta svjetlost je bila sama ljubav, dobrota u njenom najčistijem obliku. Hoću reći, ta svjetlost nije morala pričati o ljubavi i dobroti, jer ona sama jest bila ljubav i dobrota. Shvaćaš?“.

Jesam li shvatila, to ne mogu reći, jer za shvatiti tako nešto valjda bih i sama trebala proći kroz iskustvo kliničke smrti. Ali sam joj u tom trenutku vjerovala. I vjerujem joj i danas, godinama od tog razgovora. Zašto? Zato što mi je u međuvremenu život na put poslao nekoliko takvih ljudi. U stvari, dosta takvih ljudi. Ljudi koji su bili ta svjetlost, ljudi kraj kojih sam osjećala mir, spokoj, prihvaćanje. Ljudi koji nisu morali pričati o ljubavi i dobroti jer su oni sami bili – ljubav i dobrota. I skromnost i pristojnost. O bože, skromnost i pristojnost, kakvo strahopoštovanje izazivaju te dvije riječi, da ne kažem pojave, u današnjem svijetu!

Među takvim ljudima bilo je ovih i onih, vjernika i ateista, liberalnijih ili konzervativnijih životnih uvjerenja, akademskih građana i radnika u proizvodnji, ali ono što im je bilo zajedničko bila je, prije svega, nesklonost bilo kakvoj vrsti osuđivanja bilo kojeg ljudskog stvora. Zajedničko im je bilo, ukratko, prihvaćanje i onoga što ne razumiju. To su bili ljudi koji su bili bolji od svega što sam upoznala u životu, bolji i od mene same. Od njih sam naučila da dobrota ne stanuje ni iza umjetničkog djela, ni iza svećeničke halje, ni iza liječničke titule, ni iza referenduma za obitelj, ni iza turbo-liberalnih stavova, ni iza borbe za zdravi okoliš, ni iza azila za napuštene životinje. Sve navedeno puno češće služi kao zgodna i uvjerljiva kamuflaža nego kao prezentacija istinskog karaktera i kvaliteta onih koji se tim nazivima kite. Ta i takva vrsta dobrote ne pripada nijednoj strani, ni onoj „Za“ ni onoj „Protiv“, mada je mnogi strastveno svojataju i proglašavaju svojim otkrićem, pripisujući joj vlastita autorska prava.

Ta dobrota i ta ljubav ne stanuju ni iza komentara ljudi koji sebe nazivaju vjernicima a koji su novog Papu nazvali „masonom“ i kojima je on sumnjiv jer se zalaže za skromnost, prihvaćanje, i kojima je više od svega zasmetalo to što je izjavio da će „i ateisti koji su dobri ljudi biti spašeni“. Neću ulaziti u to koliko je i je li uopće novi Papa iskren ili je to samo dobar PR. Ali, pitam se zašto je one, koji sebe doživljavaju kao jedine „prave“ vjernike, toliko zasmetala i užasnula mogućnost da i „nevjernici“ završe u Raju? Što, pokvarilo bi im trgovinu s Bogom? Ono, dragi Bože, ja tebi toliko i toliko Očenaša, plaćenih misa i ispovijedi, ti meni još jedan ključ za vrata Raja?

Osobno ne vjerujem u nikakva spašavanja od strane viših sila, trenutno bi me poprilično spasio recimo jedan običan poziv sa Zavoda za zapošljavanje, ili, još bolje, spasilo bi me da mi malo crkne računalo pa da me to onemogući u čitanju svakojakih komentara po elektronskim medijima. Istupi ovih „vjernika“ i branitelja „istinske“ vjere u meni izazivaju samo nelagodu i tugu. Oni se, iritantno bučno i posve nekršćanski agresivno zaklinju na ljubav a istovremeno svaka njihova riječ predstavlja netrpeljivost. Zato, uzalud im trud, uzalud im buka i dreka. Dobrota istinski dobrih se ne može lagati. Ona može, ali i ne mora, postojati iza velikih djela. Ona se ne može ni napisati na forumima, na facebooku i u komentarima na portalima, s puno uskličnika i puno zaklinjanja. Ona ne razgovara običnim jezikom, ona komunicira toplinom. I zato joj ne trebaju velike riječi, ni referendumi, ni prijetnje drugačijima. Pogotovo joj ne trebaju uskličnici iza riječi „ljubav“ i „dobrota“. Potraga za pravom dobrotom je kao potraga za zlatom. Čovjek može potrošiti godine i godine, kopati duboko i kopati plitko, kopati blizu i kopati daleko, da bi jednom, eventualno, iskopao negdje jedan mali, zlatni grumen.

Ali, ponekad je samo jedan jedini takav grumen dovoljan za spokoj do kraja života.

Lupiga.Com