„Ivan Jarnjak = pizda“. Za one koji su skloni zgražanju nad ovakvim natpisima, ovo ćemo cenzurirati pa se pravite kao da i niste pročitali. Stoga, treća rečenica je adekvatno mjesto da napustite ovaj tekst. A za one koji još ne vjeruju pročitanom, ide usporeni snimak – Ivan Jarnjak je karakterna PIP!, u epistemološko-semantičkom smislu. Na nivou rečenice. Uostalom, to nije moj vrijednosni sud. Tu glasinu sam načuo u Solinu, i odlučio napraviti pokus sa silogizmom, pa me baš zanima hoću li dobiti istu konkluziju kao i javni intelektualci u kafani, jer notorna je činjenica da gospodin iz premise živi, radi i djeluje u muškom rodu već 71. godinu, što dodatno komplicira život kognitivnim djelatnicima.

Ako mislite da je tema stara da bude predmet kolumne, varate se. USKOK je odlučio publicirati Jarnjakovo trodnevno svjedočenje, te će napraviti priručnik koji će educirati njihove djelatnike u pronalaženju osoba koji su spremni postati svjedoci. Nešto kao program izobrazbe. Iako bi se mogao nazvati i „Vodič kroz Ivu Sanadera“.

- Znači, kad vas ja pitam kako se zovete, vi kažete ...- nervozno će već po trinaesti put istražitelj, na dodatnim instrukcijama Jarnjaku.

– Aaa, hmm, Ivo Sanader!?

– Ma ne, ne, ne! On je na drugoj strani, optuženik. Kako se vi zovete, čovječe! Vi. Vi!

– Ja sam budućnost, da li ti se sviđam?

Ivan Jarnjak u prezentu nije mogao slutiti, ni u najgorem scenariju trash horora, da će morati spašavati dupe Jarnjaku iz prošlosti kako bi dupe ostalo integralno Jarnjaku u futuru prvom, a sve to pod pretpostavkom da Jarnjak u prezentu stavi na raspolaganje dupe USKOK-u u prezentu. Jezičnim čistuncima stavljam na dispoziciju  riječ dupe zamijeniti sa stražnjicom, zadnjicom, radnim prostorom itd. Šteta što dotični nije studirao pravo, jer bi mi se uklopio savršeno u aludiranje – student prava, dupe glava.

Jer samo bi student prava rekao: “Pa, moguće je da su u paketima bili novci. Moguće je da su svi propjevali, ali ja nisam čuo.“ Ali samo inženjer organizacije rada bi rekao: „Pa normalno bi bilo da stranka svoje financije vodi s jednog računa, a ne preko njih 500-tinjak. I naravno, da je moguće pri transakcijama neku kunu i zagubiti. A da ne kažem koliki su troškovi održavanja računa. I ne može se raditi račun bez krčmara. I da se mene pita, nikad obični vozač ne bi znao za postojanje, tih, kako ste rekli, crnih rupa, fondova, kaj god. I tom šlamperaju treba stati na kraj. Mi smo ozbiljna stranka, za boga miloga!“

Slušajući i gledajući ovu trodnevnu predstavu na Županijskom sudu, režiju potpisuje USKOK, do ispravnog zaključka bi mogli doći i iskustvenim putem, a i moguće ga je unaprijed predvidjeti: časni sude, ja sam samo gledao.

Kako sada stvari stoje, od teze da je Sanader vodio državu apsolutno sam, i o svemu sam odlučivao i sam se oblačio, novi trenutak nam ukazuje da je u mužnji novaca sudjelovala endemska funkcionarska garnitura – kasta ovlaštenih političkih voajera koja je samo – gledala. Oni vime nisu dirali, niti su ustajali protiv pretjerane mužnje, ništa, niti zuc. A bili su na najodgovornijim političkim i stranačkim pozicijama.

Kako je spoj vjerodostojnosti i Ivana Jarnjaka nakon svega viđenog i pročitanog sve teže dokučiv, tekst može dobiti nastavak samo ako se baš potrudimo zaboraviti jedan od ta dva fenomena, a to dovodi do sljedećeg pitanja: Ako je po njegovoj spoznaji sve moguće, onda je moguće i da je nešto nemoguće. A nemoguće je da je samo slušao i nije znao, da je izvršavao zadatke i nije znao, da je potpisivao i nije znao, da je samo gledao i nije – dirao.

Nakon svega  izbačenog iz njegovah usta, dođe ti da se zapitaš: „Jebote, zna li on išta?“. Kome takav svjedok služi, jesu li se u USKOK-u zajebali profileri, je li zapelo u gornjem korteksu pri ispucavanju elektrona iz amigdale, je li možda namjerno potisnuo sjećanje za vrijeme njegova tajnikovanja? Govori, a ništa ne kaže. Osjeti se u prostoriji manjak kisika, a i vidiš da mu se pomiču usta. Opet nekako, onaj izbačeni izdisaj, u kojem plivaju njegovi odgovori neodoljivo ima zadah trulih jaja. Pa nije bleso lud. Pa nitko nije očekivao „bocu istine“ u sudnici, da ustane i kaže: „Hik...da, računi Petre Sanader za mobitel su preveliki. Trebali smo je prebaciti na bonove, ali otac nije htio ni čuti ... hik.“

Trebalo se transformirati od osumnjičenika do svjedoka. Taj patološki fatalizam borbe „na pravoj strani“ nije dovoljno uvjerljiv da poništi smrad od jaja. Možda zato što ih je dotični otkrio prekasno. Taman toliko kasno koliko je potrebno da svjedok optužbe postane dovoljno neupotrebljiv za iole ozbiljnije očitovanje na okolnosti merituma najveće iluzije u Hrvata, jer mu je, eto jebiga, baš sada istekao rok trajanja za pamćenje. Taman toliko kasno koliko je potrebno da nakon što prezentira što je sve u HDZ-u moguće, ostane onaj osjećaj o neprolaznosti vremena, jer ništa se nije promijenilo. S njim ili bez njega, svejedno je. Ako išta zna, onda zna da su to drugari sa suprotne strane dočekali sa smiješkom i otvaranjem šampanjca. Taj patološki fatalizam borbe „na pravoj strani“ je taman dovoljno uvjerljiv stenogramima u kojima je on good guy. Uvijek svjedok.

Iskazi „sve je moguće“ samo izbijaju teze kako USKOK-u tako i  obrani na način da svaki odgovor uspješno prebacuje u sferu plinovitog agregatnog stanja.

- Znači kad vas pitam kako se zovete, vi kažete...

- Keyser Söze!?

Ali nije bleso lud. Ako išta zna, onda je to da neznanje ne škodi. Svima njima koji su mislili da će ih doći glave, on može reći – polako hlebinci. Pa ne leži Ivekovo neznanje u logici  bivših funkcija. On je sebi namijenio ulogu onoga koji je gledao. Samo ga malo jebe reprodukcija. On je samo preuzeo voajersku štafetu od prethodnika, jer shvatili ste – u neznanju je spas. Najveći trik koji je on pokazao USKOK-u nije bio taj da on ništa ne zna, nego da je sve moguće. Moguće je da su se u carinskoj sobici brojali novci, a da njega nitko nije zvao. Nije neko postignuće u optimalizaciji radnog procesa kad ti čistačice raspravljaju po hodnicima kada i gdje se vrše isplate. Ili kad vozač zna više od glavnog tajnika. Moguće je da ne zna odakle novci za BMW. Moguće je i da je Mišo Kovač došao po honorar za nepjevanje. Što mi i najviše zvuči istinito, jer Mišo to već neko vrijeme radi. On ne pjeva, nego samo diže ruke, a publika uglazbljuje stihove.

Tako je trodnevni čin izlaganja završio sa kružnom definicijom. Politika je umjetnost mogućeg, a po Jarnjaku je sve moguće. Je li politika svemoguća!? Ali politika je i kurva. Kao i nada. Je li moguće onda da se Jarnjak nada kako neće platiti liječnika?

Što znate o poslovima vašeg sina s državnim firmama?“

- Apsolutno ništa.

- Pa dobro čovječe, što vi uopće znate!!! – pita istražitelj ključajući od bijesa.

- Tko izda, pizda!