Znam, pitanje je odveć banalno: što se to događa s pijevnom, zabavnom, popularnom, kako god već hoćete, glazbom? Pritom, tu mislim i na rock, i na pop, i na dance, pa čak i na vrlo rijetke hip-hop ili rap pijevne uratke. Ipak, nemojte odustati od čitanja. U postmodernom dobu upravo banalne stvari upravljaju našim životima. Zbog toga se može dogoditi da kad jedna tako banalna stvar poput pijevnih refrena doživi promjenu i u našim životima nastaje ogromna promjena. Ovom kolumnom nastojat ću ukazati da se nešto čudno događa u vezi produkcije novih pijevnih refrena, zapravo da ih je sve teže i teže čuti bilo na radiju, televiziji ili drugdje, a posljedica toga je da se danas na radiju uglavnom vrte pijevni brojevi starijih vremena.

Pokušajte se sjetiti barem jednog pijevnog refrena pjesama koje su se pojavile unatrag nekoliko godina i shvatit ćete da ste se našli u problemima. Osim uistinu pijevnog refrena „Can't read my, Can't read my“ Lady Gage teško da ćete se sjetiti refrena koji bi mogao ući u kategoriju istinskih mega hitova u posljednje dvije godine. Naravno da će me mnogi čitatelji na ovom mjestu odmah demantirati i najprije prozvati što uopće spominjem Lady Gagu u bilo kojem kontekstu, a onda i početi navoditi, prema njihovom ukusu, pjesme s uistinu pijevnim refrenima. Međutim, nije riječ o tome da takvih refrena nedostaje već da sve više padaju u sjenu; kao primjer za to može poslužiti pjesmuljak grupe Groove Armada „I Won't Kneel“ kojeg sam početkom ove godine danima pjevušio čuvši ga na Stojedinici i koji je pao u moj zaborav, a da se nije stigao zavrtjeti ni na jednoj drugoj radio stanici u našoj zemlji; dakle, moja hipoteza u vezi pijevnih refrena se tiče tvrdnje da više nemamo mega pijevnih refrena u svako doba godine kao što smo ih imali nekad, a jedan od razloga je možda i taj što nam do njih jednostavno više nije stalo. Uostalom, smanjeni interes za pijevne refrene na kraju je možda i doveo do situacije da se izvođači više ne trude oko njih.

A sada se pokušajte prisjetiti stanja otprije, recimo, deset i više godina, da ne govorimo o vremenu na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća kada su pijevni refreni, prema mojem mišljenju, doživljavali svoje zlatno doba. Zapravo, možda i griješim kada tako olako ustvrđujem zlatno doba pijevnih refrena; otkako je popularne zabavne glazbe pjevni refreni su cvjetali, bilo da se radi o sladunjavom hitu „Love me do“ Beatlesa ili puno energičnijem uratku „Should I stay or sholud I go“ britanskih punkera – grupe The Clash. U biti, uvijek biste mogli prepoznati barem refren pjesme ako ne i zvuk banda. Spomenimo samo neke uistinu mega pjevne refrene: „Another Day In Paradise“ Phil Collinsa, „One“ U2, „Loosing my religion“ R.E.M., pridodajte i neke svoje kojih se sjetite … Drugim riječima, uvijek su, otkako je zabavne popularne glazbe, pijevni refreni zauzimali važno mjesto u određivanju ljestvice popularnosti njegovih izvođača.

Dugo vremena tako je bilo i kod nas. Sjetimo se samo Azre i refrena „Balkane moj“ ili „O-o-oo“ u pjesmi koja počinje stihom „Smrdljivi grad zatvara podrume“. I idiotski jednostavan refren „Crno bijeli svijet“ u istoimenoj izvrsnoj pjesmi Prljavog kazališta danas je pamtljiviji od svakog današnjeg refrena, a da ne govorimo o hitovima poput „Lutka za bal“ grupe Parni valjak i slično. Međutim, već dulje vremena na hrvatskoj glazbenoj sceni nema pijevnog uratka kojeg bi znale i „kumice s placa“. Tijekom 2000-ih donekle čast pijevnih refrena spašava Oliver Dragojević (netko bi tu pridodao Gibbonija i Tonija Cetinskog, u redu, ali ja ne) s hitovima poput „Moj lipi anđele“ (a i to samo za „kumice s placa“), ali i ta pjesma je objavljena 2000-e, što znači da je napisana, zapravo, devedesetih. Danas, jedini u Hrvatskoj koji radi još kako tako pamtljive, originalne pijevne refrene jest Neno Belan i točka. Kada Alena Nižetića pozovu tete koje vode „Hrvatsku uživo“ sve će ga prije pitati i koje hlače nosi i s kim je proveo večer, ali neće pustiti i njegovu novu stvar s posljednjeg albuma - razumijete o čemu pričam. Nešto se događa s popularnom pijevnom glazbom i ma koliko trivijalno reprezentirala naš postmoderni život ipak nam se čini da s nestankom pijevnih refrena gubimo i nešto važno u našim životima.

Danas se situacija stubokom izmijenila. Pijevnih refrena jednostavno nigdje. Ne vjerujem da sam toliko ostario pa da mi se može dogoditi da ih jednostavno ne primjećujem. Primjerice, početkom 2000-ih zaljubio sam se u pijevne refrene grupe Coldplay koja i danas djeluje (iako je zadnji album izdala još tamo „davne“ 2008). Tih prvih godina novog tisućljeća, još uvijek sam se gurao po kafićima, u subotnjim večerima pretvorenim u disko klubove, drmusajući se u ritmu dance uspješnica poput pjesmuljka „One more time“ Daft Punka. U drugoj polovini 2000-ih pozitivno kritički sam se odnosio i naspram objavljenih albuma rock grupa koje izuzetno cijenim – R.E.M. i U2 – a koji su otprašeni u njihovom autentičnom stilu, dakle onom istom koje navedene grupe njeguju dugi niz godina (iako sam se nakon nekoliko mjeseci ponovno vratio slušanju njihovih starijih stvari). Još 2007. s užitkom sam dočekao posljednji album kraljeva „postmoderne glazbe u rock pakiranju“ - kako već volim nazivati grupu Radiohead, a koji je otpočetka do kraja, cijeli, barem meni, pijevan.

I onda mućak! U posljednje dvije godine dolazi do zastoja originalne glazbene produkcije što se tiče pijevnih refrena. Netko će reći: „Pa sve se već otpjevalo!“ Prilično jednostavni akordi pjesama popularne zabavne glazbe donekle nam to sugeriraju. Međutim, vjerujem da se barem još toliko pjesama koliko ih je dosad otpjevano može sastaviti u maniri da posjeduju pjevljiv refren. Nešto drugo je u pitanju.

Sada obrnimo našu potragu za odgovorom na pitanje što se to događa s pijevnom zabavnom glazbom: preformulirajmo samo pitanje! Ne događa li se upravo situacija u kojoj su iz nekog neznanog razloga društvo, slušatelji ili kako god nazvali grupu ljudi koja je dosada predstavljala mušterije glazbene industrije, naprosto postali siti pijevnih refrena, odnosno čitave te postmoderne glazbene produkcije? Fenomen popularnosti Lady Gage mnogo će nam o tome reći. Jednostavno, u ovom našem ludom dobu, došlo je vrijeme da se pozornost s pjesama skrene na život izvođača: njegov/njen svjetonazor, kako se oblači, što zagovara, s kim je u vezi i slične pojedinosti. Ona sama (Lady Gaga) nikada neće propustiti kazati kako se zalaže za istospolne brakove i kako zagovara nekakav oblik ljudske bespolnosti koji vjerojatno ni njoj nikada do kraja nije postao jasan i to je ono (pored njenog izgleda) što ćemo zapamtiti. Vrlo malo ili nikako se govori o njenoj glazbi, njezinom glasu ili čemu sličnom.

Odjednom, popularnost zadobivaju likovi čiji je život medijski zanimljiv, koji obiluje skandalima, kontroverzama i ekscentričnostima svake vrste dok će mnogi uistinu talentirani stiho/hitoklepci ostati u sjeni. Njihove pjesme više ne nalaze put do slušatelja. A možda su njihovi refreni uistinu postali u tolikoj mjeri bezlični, kako je to kod nas na primjer, da ih je zaista nemoguće zapamtiti? Međutim, i da je u tome problem, nije opet riječ samo o odumiranju rock i pop glazbe, riječ je i o odumiranju ukusa za pijevne refrene, za pjesme kojih ćemo se sjećati i uz koje ćemo moći prizvati neka druga sjećanja, intimna po svojoj prirodi, jer su vezana uz naš život i doba u kojem smo spomenute pjesme čuli prvi put.

I danas kada se latim gitare poneki put odsviram davni hit grupe Crvena Jabuka „Gledam te kad hodaš“ (Uzmi me kad hoćeš ti). U pjesmi postoji strofa koja točno pogađa u ono o čemu govorim:

Kad se sjetim boja i mirisa ljeta,
Moje vrele sobe u julsko predveče,
boli me i guši osamdeset šesta,
Da mi je sad znati kuda odoše,
Aaaa-jaaj, dani odoše…

Stihoklepac  (Zlatko Arslanagić) ne samo da je bio svjestan dana koji će bespovratno otići već je napisao stihove koji će se moći otpjevati i „vrijediti“ u svako doba. Dakako da, kada na gitari odsviram taj nostalgični pjesmuljak, da će me svaki put, u manjoj ili većoj mjeri, ovisno o mojem raspoloženju, odsvirano i otpjevano uspjeti prebaciti i u vrijeme kada sam pjesmu čuo prvi put, a koje je vrlo blisko vremenu i koje pjesma spominje.

Ovom vremenu, međutim, kao da to nije potrebno. Život u sadašnjosti postao je svetinja. Nitko se ničega ne sjeća, nitko više ništa ne pamti. Da li ste se stigli priupitati što se događalo s vama 2006 ili 2007? Ne sjećate se? To je zato što robujete demonu sadašnjosti koji vam ne da mira. Vaše godine je progutalo vrijeme. Da li je taj demon „življenja u sadašnjosti“ odgovoran za gubitak ukusa odnosno potrebe za pijevnim refrenima, to se u ovom trenutku ne da naslutiti. Međutim, ne čini li vam se da smo u nekom smislu, zbog toga, iznutra ipak nekako prazniji, siromašniji?

A možda je sve ovo samo subjektivan osjećaj autora teksta koji piše kako piše, ali uglavnom za svoju generaciju, pa se sve izrečeno ovom kolumnom može odnositi samo na osjećaj generacije kojoj pripada on sam, tko bi ga znao!? Neće proći ni godina dana i grupa Coldplay će izdati novi album i pijevni refreni će ponovno oblagotvoriti ovaj naš svijet i učiniti ga podesnim za sjećanje. Daj bože! Možda ćemo prijatelja ili neku drugu dragu osobu za nekih desetak godina ipak moći priupitati: „Sjećaš li se 2010. i pjesmuljka „Poker face“ one lude ženske koja je izgledala kao „ni muško ni žensko“, a kad se činilo da se toga u budućnosti uopće nećemo sjećati?“