Kako živim na otoku, kojega je upravo potresla smrt pacijenta pred zatvorenim vratima krčke hitne pomoći, a uslijed nove reorganizacije hitne medicinske pomoći u Primorsko-goranskoj županiji, jednostavno nisam mogla drugačije započeti ovaj tekst nego eto, baš navodeći nemili događaj. No i u upravo sročenoj prvoj rečenici nalazi se između redaka skriveno ono o čemu zapravo imam namjeru pisati.

Socijalna osjetljivost nešto je što nas je odavno napustilo. To je nekakav pojam koji počinje neželjenim slovima „socijal“ pa smo ga protjerali iz svojega, života društva u kojem živimo i iz života uopće. Kada si jedan naš visokopozicionirani državni dužnosnik, čija plaća ide iz naših, pa tako i iz danas nažalost pokojnikovog, džepa dozvoli izreći kako nečija smrt pred zatvorenim vratima hitne pomoći i nije neki razlog za uznemiravanje; a nakon ove će izreke vjerojatno negdje ručati u fensi okruženju uz bučan smijeh, vadeći iz novčanika novčanice koje su možda plod rada upravo djece onoga s čijom smrću se u ovo osjetljivo predizborno doba ne smije uznemiravati javnost ... što još možemo očekivati? Ili što nas još ovdje gdje jesmo može iznenaditi? Tko bi se sve nama, običnim ljudima i za što sve trebao izvinuti? I gdje bi tim i takvim izvinjenjima i kada, bio kraj?

Mi smo već toliko navikli na „reci pa poreci“ praksu i licemjerni populizam kojim nas se zasipa sa svih strana, da nitko ne treba niti razmišljati o tome treba li se nama – narodu izvinjavati ili ne. Takvi potezi jednostavno nemaju ni svrhu niti težinu. Ne bi polučili željeni učinak. Ljudi su na njih postali imuni. Kao i na bezbrojne reklame za lijekove u kojima je jedino važno za koji će lijek spiker najbrže pročitati upozorenje na kraju. E baš taj lijek možda kupimo. Kao nagradu spikeru! Gore opisano i napisano, puno govori o stanju nacije. Puno bolje i kvalitetnije je opisano u ova dva, tri kratka ulomka nego će to predsjednici ikada izgovoriti u svojim obraćanjima svijetu i puku. A stanje nacije usko je povezano s ekonomskom patologijom. Snimke obdukcije naše ekonomije, prikazivat će uskoro studentima medicine i ekonomije diljem svijeta na zajedničkim satovima o tome kako se ne promišlja država. Zašto nam je, između ostaloga, ovako kako je? A nije nam. Umirite biće i krećemo u vizualizaciju (koja je jako dobra za zdravstveno stanje kompletnog organizma):

Pripadate najprosječnijoj mogućoj obitelji. Hrvat ste, pa naravno da živite s roditeljima. Dobro ne baš u istom stanu, ali tu su vam odmah nadomak ruke, kat niže ili više.
Roditelji su stari ljudi – jer ste vi u najboljim godinama, što znači da ste jako nervozni, kronično umorni, nemate vremena, strahujete za svog tinejdžera, svoje radno mjesto, kako ćete platiti račune i hoćete li dobiti plaću. S tim strahovima koji prijete vašem općem duševnom stanju živite. Kao i sa starim roditeljima. Netko se od staraca razboli. Pukne jednostavno. Ne može više, od svojih strahova. Naime, on se boji svojih strahova vezanih uz starost koja je stigla puna svojih pitanja i neizvjesnosti, ali pati i od vaših strahova, a onda i od strahova za unučad... To je za ostarjelo i onemoćalo tijelo previše strahova za nositi se s njima. Starcu treba pomoć. Pomoć liječnika. To vam je jasno pa krenete po tu pomoć. Sa sobom nosite onu plastiku narančaste boje puni nade kako ćete pomoć dobiti. Kući se vraćate crveni. Dobili ste mnoštvo papira, platili ste pregled, jer ste da biste ubrzali stvar otišli privatnim liječnicima. Svi sretni i veseli, osim onoga kome je pomoć potrebna. Njemu i dalje nije dobro.

Kad ste star (iako to i nije pravilo) kamo god da vas pošalju, nešto će vam pronaći. Poslat će vas na toliko snimanja i pregleda da netko jednostavno nešto mora pronaći. Time će samo još više povećavati one strahove radi kojih i jeste bolesni. Uskoro će svatko, a kako ne jedan starac, biti uvjeren da je njegov život na svojemu kraju. Drama do drame. No zašto ja vama ovo pričam i tjeram vas da vizualizirate sve te strahote? Iz razloga koji vam je vjerojatno promaknuo: pišem vam kao da sam ja starac kojemu je potrebna pomoć, a vi znate da nisam. Što je najgore, istu priču može vam ispričati barem još jedan član moje najuže obitelji... i? Stigli smo do ekonomske patologije:

Da bi jedna stara osoba s narančastom karticom nedobila pomoć koja joj je potrebna, dvoje ljudi svakih par dana sjeda s njom u automobil i prevaljuje stotinjak kilometara vozajući je od doktora do doktora, od bolnice do klinike, od ambulante do laboratorija ... i sve to u radno vrijeme. Dakle, jedno staro stvorenje kome nije dobro redovito mrcvarimo još i putovanjima i čekanjima po čekaonicama, a dvoje ljudi nije na svojemu radnome mjestu. E sad, zamislimo koliko svakodnevno ljudi pelja svoje bolesne roditelje po pregledima, na vađenja krvi, urina, na RTG, na CT i kamo li sve ne i nije na svojim radnim mjestima. Pa kad bismo to izbivanje zasigurno velikog broja ljudi pretvorili u novac – vjerujem da bi rezultat bio zastrašujući. Puno gori od rezultata nekog troškovnika koji pokazuje koliko je sredstava potrebno da bi se ljude kojima je potreban veći broj pretraga smjestilo u zdravstvenu ustanovu u i iz koje bi se pacijentu obavilo sve što je potrebno. Naime, u takvom slučaju:
 
-uposleni ljudi bi radili na svojim radnim mjestima;

-starci ne bi ni tada bili presretni jer tko je bolestan nije sretan ni u kojoj varijanti, ali bi im bilo puno lakše i ne bi se još osjećali i krivima što opterećuju one koji moraju ići s njima;                

-možda bi neki doktor ili drugi medicinski radnik koji su na birou, ili konobare dobili posao;

-možda bi cjelokupna socijalno ekonomska slika jednog društva bila malo vedrije obojana – poput one narančaste prijevare koja bi eto, baš tada možda i dobila svoj smisao.
 
... umjesto da prikuplja priloge za novčanik dužnosnika s početka ove priče.